Tajna podzemnog mosta

Zamišljeni, polako se uputiše cestom koja je vodila nazad u grad, vijugajući strmim padinama brda iza kojih je dolazio, odbijajući se od niskih oblaka, slabašan odsjaj gradskog uličnog svjetla. Još uvijek uzbuđeni neočekivanim događajem, iznosili su razne pretpostavke o kakvom bi se blagu moglo raditi i na pamet im nije padalo da bi mogli poći u potragu za njim iako su, baš u zadnje vrijeme, pročitali gomilu knjiga o potrazi za kojekakvim dragocjenostima. Nijesu dugo išli, kad im se učinje da čuju zvuk motora. Okrenuše se i u daljini primijetiše snop svjetlosti koji se nazirao iza daleke okuke, na kojoj uskoro bljesnuše dvije tačke koje se stopiše u veliku svijetlu mrlju. Ubrzo potom svijetlo opet nestade, dok se njih dvojica počeše dogovarati da li da ga zaustave i zamole da ih poveze u grad. Mirko se odlučno usprotivi, jer bi svakome bilo sumnjivo da se dječaci njihovih godina, po mrklom mraku potpuno sami lomataju cestom. Odlučiše da se na jednoj od čestih krivina, okače o kamion, pretpostavljajući unaprijed da se o kamionu i radi, jer su putnička vozila bila veoma rijetka, a pobjednic su sei rijetko usuđivali da putuju noću jer su ceste još uvijek bile nesigurne.

Izabraše jednu oštru krivinu, sklanjajući se sa unutrašnje strane i leđima oslonjeni o strme stijene, stadoše očekivati da kamion prođe kako bi se zatrčali i uhvatili za njega. Bio je to stvarno kamion koji tandarajući i mijenjajući brzinu, polako izbi iza okuke, farovima osvjetljavajući bijele kamene branike na parapetu ceste. Ljuljajući se i zavijajući motorom kamion prođe ostavljajući ih u tamnim sjenkama koje su ispunjavale plitka udubljenja medju stijenama. Hitro skočiše na cestu i, u trku se grabeći za drvene stranice karoserije, objesiše o kamion koji se tresao i ljuljao makadamom. Kad se nogama odupriješe o šasiju i uspraviše toliko da su mogli viđeti kabinu, slediše se od straha kad na karoseriji ugledaše dva povelika sanduka. Istovremeno shvatiše da je to onaj isti kamion kojim su i krenuli na ovo čudno putovanje, ujedno se pitajući đe je nestao onaj treći saputnik što je ostao uz sanduke. Upitno se pogledaše, jedva nazirući jedan drugog u slabašnom odsjaju svjetlosti koja se odbijala od blijedožute ceste. Odlučiše da put nastave okačeni za kamionu. Uzbuđeni i radoznali, odlučiše da iz prikrajka doznaju što će biti sa kovčezima.

Nije dugo trajalo i kamion zađe u prazne i slabo osvijetljene gradske ulice. Pođe u gornji dio grada zvani “Nova varoš“ te uđe u usku ulicu i stade u dubokoj tamnoj sjenci uveliko olistale lipe. Brzo skočiše sa kamiona i uhvatiše zaklon iza vrata obližnje kuće, radoznalo vireći. Baš kad su očekivali da se neko popne na kamion i onima dolje doda one sanduke, šofer brzo uskoči u kabinu i kamion nastavi vožnju. Skrivajući se u gustom mraku drvoreda, brzo potrčaše do uličnog ugla kako bi viđeli đe će kamion da skrene. Jedva stigoše da u zadnjem trenutku vide da je kamion iz glavne ulice skrenuo u jednu od poprečnih, te se zaputiše da vide đe će da stane. Kad dođoše do ugla ulice u koju je skrenuo, viđeše da u ulici više nema nikakvog kamiona. Duboko razočarani, počeše se pitati đe je mogao nestati onoliki kamion i zaključiše da je najbolje da śutra dođu i vide ima li neka od kuća dvorište u koje je on mogao „iščeznuti“.

Umorni i pospani, polako pođoše praznim ulicama i dalje se krijući u mraku drvoreda, jer je đeci i omladini ionako bilo zabranjeno da se poslije osam sati uveče kreću gradskim ulicama. Uskoro se rastaše i odoše svak’ na svoju stranu.