Tajna podzemnog mosta

***

Śutradan im je već sve skupa izgledalo kao jedan nedosanjani san, tako da o svemu nijesu činjeli nikakvu veliku priču. Osim toga, uzbuđenje među đecom o tobožnjoj mini ili bombi pronađenoj u jednom od bunkera, bila je glavna tema te i njih dvojica počeše razmišljati kako da se uključe u tu uzbudljivu epizodu, inače mirne svakidašnjice. Iznenada se Đelo, po svom znanom običaju, tako duboko zamisli da Mirko ostade u znatiželji, jer je znao da on sigurno sprema neki uzbudljivi prijedlog. I stvarno, Đelo, kao da se probudi, bez riječi ustade i skoro naredi.

Ajde diži se ! Idemo da neđe tražimo kakvu dugačku žicu ili konop !

Ne čekajući, okrenu se i zaputi ka gradu. Mirko krenu za njim, ne usuđujući se da ga pita đe je krenuo i što smjera, jer je znao da to ni Đelo ne zna. Ćuteći, stigoše pod predgrađe Medovinu, u čijem dnu se nalazila velika ograđena gomila željeznog otpada i starih mašina i gledajući kroz žičanu ogradu stadoše tražiti kakav komad žice ili nešto slično. Mirko je već naslućivao što Đelo smjera, jer je i sam dolazio na pomisao da tu tajanstvenu minu ili kakvu drugu opasnu napravu nečim zakači i da je iz zaklona izvuče na viđelo.

Konačno odlučiše da potraže kakvu rupu u ogradi od bodljikave žice i kad je otkriše, krišom uđoše među zarđale olupine i počeše ih prevrtati u potrazi za žicom. U tom prevrtanju, iz jednog velikog sanduka poispadaše nekakvi telefoni i smotuljci kablova, što učini da na momenat zaborave prvobitnu namjeru i uzbuđeno zgrabe po jedan telefon i jedan smotuljak i, osvrćući se krenu u bjekstvo. Uskoro začuše i nekakvu viku, te se strmoglaviše kroz ogradu i, ne obazirući se, što ih noge nose zaždiše u pravcu grada, svaki čas očekujući da im neko prepriječi put.

Skoro bez daha utrčaše u dvorište osnovne škole, znajući da ono ima izlaz na tri ulice, tako da mogu lako pobjeći, ako bude trebalo. Tu ostadoše očekujući mrak da bi se po neviđelici ušunjali u potkrovlje Anđelkove šupe. Još po danu, uzeše razgledati plijen koji im je dopao šaka. Kao prvo stadoše okretati ručice koje su virile iz četvrtaste kutije o koju je visila telefonska slušalica. To okretanje je proizvodilo zvuk nalik na zavijanje sirene, što ih navede da otvore kutiju u kojoj se naslućivao nekakav čudesni mehanizam. Iz te kutije je virio komad kabla čiji su raščupani krajevi visili. U cijeloj toj čudnoj igri dogodi se da Đelo, vrteći ručicu, nenamjerno dohvati te krajeve pa odjednom podskoči drmnut strujom. Instiktivno baci kutiju i ne shvatajući što se zapravo dogodilo, stade se unezvjereno osvrtati. Mirko ga upitno pogleda, na što Đelo izgubljeno vrisnu.

Zmija ! Zmija u kutiji..
Kakva zmija, jadan, što pričaš!? Nije no akrep…

Smogoše snage da vide što se nalazi u tajanstvenoj kutiji i džepnim nožićem odviše nekolika šrafa. Konačno iz bakelitne kutije ispade nekakva naprava od gvožđa, puna mesinganih zupčanika povezanih sa ručicom tako da se njom velikom brzinom mogao okretati nekakav čudan duguljasti valjak.

Eto ti tvoja zmija, – naruga se Mirko…
Sprdaj se ti koliko gođ ‘oćeš, ali je mene nešto pečilo, baš ka’ da je zmija, otrovnica…

– Pa dobro, reci iz čega, kad vidiš i sam da u kutiji osim ove gvožđurije nema ništa drugo, bez ove žice te visi…?

Mirko opipa krajeve žice, pokazujući Đelu kako nema ničega što bi potvrđivalo njegovu priču. No, kako u tom trenutku Đelo pokrenu ručicu Mirko odskoči i trgnu ruku, stravljeno gledajući prste koji bjehu utrnuli od udara.

– Struja, Đelo, kakva zmija…!? No, kako umije da drmne, skoro da nije bolja od zmije otrovnice… Cijela ruka mi je utrnula…

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18