Tajna podzemnog mosta

Niko mu ne odgovori, jer su svi mislili na isto i bojali se onoga što će doći. Najteže im je padalo to, što će im uskoro doći roditelji i uz prijekore i šamare odvlačeći kućama.

-Ajde, bez kukanja, – oglasi se Đelo ustajući sa stolice, – jer biće što će biti. No je bolje da nečim prekratimo vrijeme.

Okrenu se i pogleda veliku kartu svijeta koja je visila na zidu iza njih, dajući prijedlog da neko imenuje neki grad na karti, kako bi ga ostali tražili i ko ga prvi nađe da bude pobjednik. Iako dosta bezvoljno, ostali se složiše i on izgovori ime nekakvog grada te poče potraga, koja se pokaza težom no su očekivali, te se zadubiše u tu čudnovatu igru, ne primjećujući kako vrijeme prolazi i skoro zaboravljajući zbog čega su tu, zbijeni u uglu nepoznate prostorije. Sunce već bješe na zalasku i poče bivati sve tamnije u neokrečenoj prostoriji, te neko upali svjetlo kako bi mogli da nastave igru. Onda se začu neka zloslutna buka na drvenim stepenicama. Kao po komandi se postrojiše, pogleda uprtih u izgrebana vrata, napeto očekujući ko će se pojaviti na njima.

Potraja dugo dok se ključ ne okrenu u bravi i kroz vrata uđe brkati milicioner, s poštovanjem propuštajući krupnu priliku u oficirskoj uniformi sa oznakama majora OZNE. Teškim korakom major dođe do na sred prostorije, raskorači se i sa rukama na leđima stade promatrati dječake koji su se premještali s noge na nogu uplašeno se podupirući o zid. Pogled mu se najduže zadrža na kratko ošišanoj glavi Mikog Perišića, sve dok njegov upečatljivo muški lik ne dobi neki čudan izraz. Prije nego što progovori, u prostoriju uđe nekoliko milicionera  i stade  uza zid, u stavu mirno.

Krupni major se okrenu milicionerima, dajući im “na mjestu voljno” pa potom upita brkatog milicionera:

– Što je na stvari?

– Druže majore, – raportira milicioner, – radi se o organizovanom upadu u gradski magazin, pa smo mislili da istraga i postupak  pripadaju vašoj  službi. Pošto smo dobili informaciju, da grupa preko balkona upada na gornji sprat pomenute zgrade, munjevitom akcijom smo uspjeli da ih pohvatamo i privedemo u ispostavu…

– Aha! A jesu li pri hapšenju i privođenju davali otpor ili pokušavali bjekstvo?

Milicioneri se snebivahu, ne znajući što da odgovore i pošto se zagledaše u brkatog milicionera, on se ośeti obaveznim da nešto reče, pa s nelagodom dodade:

– Jedan nam je uspio pobjeći, druže majore, ali smo obavijestili roditelje i prenijeli im obavezu da ga oni privedu, a što se otpora tiče, jedan od ovih je napao našeg novodošlog pripravnika, koji je prošao bez ozljede.

– Koji je to razbojnik,  te se usudio da se suprotstavi narodnoj vlasti!?

Brko pokaza na Mikog koji stajaše u uglu sobe, prkosno gledajući postrojene milicionere. Izgledalo je da major nije iznenađen, jer se okrenu i istim pogledom kao ranije odmjeri grupu dječaka, nakon čega, preko ramena upita brka:

– A ko je predvodnik?

Ćita zausti da nešto kaže, ali mu Đelo zabi lakat u slabinu, mrko ga gledavši. Ostali se ćuteći pogledaše, odlučni da svaki na sebe prihvati svoj dio krivice. Iako majoru sve to  nije izmaklo, ipak se činio nevješt i sa zanimanjem posmatrao dječake koji se spremahu da u potpunosti prihvate posljedice zajedničkog poduhvata.

Iznenada, major se strogo službeno obrati brkatom milicioneru, pitanjem: Što su preduzeli ili namjeravate da preduzmete. Milicioner odgovori da su roditeljima upućeni pozivi da prisustvuju saslušanju i da je neophodno odlučiti ko je nadležan za vođenje postupka. Major ga pohvali da je sve po propisu pa se zatim okrenu dječacima smrknuto ih gledajući. Pošto zabaci ruke na leđa, raskorači se i odlučnim glasom progovori:

– Znači vi ste ta izdajnička banda koja se drznula da nasrne na narodnu imovinu! U ova odsudna vremena, dok se još vode borbe protiv neprijatelja raznih boja, vi pljačkate narodna dobra i tako podrivate narodnu vlast. Znate li da smo mi u narodnoslobodilačkom ratu, svoje drugove strijeljali zarad jedne jabuke ukradene iz nečijeg voćnjaka? No, to vama ništa ne znači… Ni to da cijeli grad gladuje da bi se vas nekolicina gostili…

Major naglo prekide svoj govor i osvrnu ka milicionerima koji su zablenuto pratili zlokobnu scenu.

– Odlučnom akcijom sve ih pokupite pa s njima u Zavalu! Strijeljati u cik zore!

Zaprepašćeni milicioneri se ukočiše u stavu “mirno”, dok se brko prodra:

– Razumem druže majore!

– Što razumiješ? – upita major strogo.

– Pa, strijeljati privedene… – odgovori nesigurno.

– Koje privedene?

– Ove ođen… – brko nesigurno pokaza dječake skupljene uza zid.

–  Ko veli njih? Ne njih, jadan, no bi trebalo postrijeljati sve one ćutuke koji su zaduženi da paze narodnu imovinu kao zjenicu oka svog. Sve one koji su čeličnim limovima osigurali vrata i prozore, a na balkonu ostavili nezaštićena gnjila zastakljena vrata ka´ da će s njega držati govor. I sad bi, po vama, kao jedine krivce trebalo postrijeljati ovu izgladnjelu đecu, koja su dovoljno bistra da taj nedostatak primijete i dovoljno bastašna da ga iskoriste i pokušaju  doći do svih onih namirnica…

Major naglo prekide svoj govor, dođe do vrata i otvorivši ih, dječacima dade znak da izađu. Oni, zbunjeni iznenadnim obrtom, oklijevahu da to učine te ih major nestrpljivo pozva rukom kojom zamlatara u vazduhu.

– ´Ajde, kidajte, – viknu, – i nemoj, slučajno, da se opet nalazimo.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2946

Objavio dana pro 3 2014. u kategoriji Śećanja. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN