Tajna podzemnog mosta

***

Sada su opet bili svi na okupu, i Mirkovi drugovi i prijatelji, kao i njegovi protivnici, jer se nije moglo reći da ima neprijatelja. Baba Mita se, kao i uvijek žalila na sve i svašta i Mirku to ne bi bilo čudno da jednoga dana ne ču kako se žali nekoj od komšinica.

– Viđi, mila moja … – govorila je skoro plačnim glasom, pokazujući na Mirka , – Ovi đetić ništa ne ije, a viđi kako je oteka’, kumim te Bogom… Bojim se da nije što slab, a oni otac mu se mnogo na njega ne obrće, pa se bojim da mu se što ne dogodi te da narod počne priču, e sam ja tome kriva…

Tek tada mu bi jasno, da je na njemu nastala nekakva promjena. Nije ni čudo, skoro se mjesec dana već hranio iz paketa koje je iznosio iz magacina, dok je kod babe Mite mogao jedva da , reda radi, i nekako posrče svakidašnju čorbu. Nije mogao znati da se ugojio, jer se tih gladnih, poslijeratnih godina, u cijelom gradu nije moglo viđeti uhranjeno čeljade, osim ponekih funkcionera koji su prevashodno za sebe obezbijedili puno korito. Baba Mita ga poče pripitkivati da li ga što boli, ima li vatru…, i zabrinuto mu je stavljala koščatu, uvijek toplu ruku na čelo i dugo, zabrinuto klimala glavom.

Mirko joj je govorio i ubjeđivao je da mu nije ništa, misleći na ukusne konzerve iz američkih paketa koje, za svaki slučaj, bješe sakrio na tavanu đe su on i drugovi imali običaj da se skupljaju i borave kad bi padala kiša. Upadanje u magazin je, nakon početka školske godine, postalo opasno a opadanjem lišća i nemoguće. Zbog toga je bio napravio solidnu rezervu, ali mu je najteže bilo što ni sa kim o tome nije smio da govori. U stvari, do skora nije ni imao s kim.

Zato je jedva dočekao da mu se najbolji drug vrati sa sela, neđe iz Crmnice, kako bi s njim podijelio i tajnu i sve one prislačke koje je iznio iz “Ali-babine pećine”. Čim je saznao da se njegov prijatelj, sa nadimkom Đelo, vratio sa raspusta požurio je da mu se što prije javi. Kad je vidio njegovu, po običaju kratko ošišanu, okruglu glavu u prozoru, dotrča i zovnu ga.

– Što je? – obrecnu se Đelo, mrzovoljan kao vazda, mrko i ispitivački ga gledajući.

– Kako što je, – odgovori mu pitanjem, – ajde izlazi iz kuće, što si se zabio u nju ka’ u bunker? Evo su krenuli, kod crkve, da igraju na orahe. Jesi li donio kakvu vrećicu…?

– Malo… Nijesu još počeli padat. A ko igra?

– Dostina… Turo Žabac, Mitar Žuti, Mili Šlinota, Ćita Barbarita i ne znam ko još…

– Čekaj da izvadim kašeticu, – odgovori mu Đelo i nestade u polumraku sobe.

Bila je to obična sobetina sa željeznim krevetima i kredencom, pribijenim uz zidove, crnim šporetom u uglu do prozora i velikog astala na sredini i malog hodnika sa umivaonikom. Bilo je to prośečno domaćinstvo tada, kada je bilo važno da se nekako preživi. Đelo je tu živio sa majkom i starijim bratom i sestrom.

On izađe, śede na prag i poče obuvati nove žute “gume”, obuću sa đonom od automobilske gume, kakvu su obućari pravili uglavnom za seljake iz okoline. Tek kad se obu, pogleda ga ispitivački i začuđeno reče:

– Uh, što si se užirio… Eto te ka´ prasac !?

Mirko oćuta, osmjehujući se kiśelo, pa ga poče požurivati kako bi izbjegao novo pitanje. Taman što krenuše niz ulicu, Mirko začu kreštavi glas babe Mite kako ga zove. Nije imao volje da se odazova i najradije bi prečuo taj poziv i izgubio se u pravcu Vlaške crkve odakle se čula graja. Ipak se okrenu i spazi babu Mitu kako mu maše sa trotoara, đe je stajala u društvu dvije starice, otprilike istih godina kao i ona, jednako obučenih u crno i zabrađenih crnim maramama.

Nevoljno se dovuče do njih, upitno ih gledajući, dok mu baba-Mita ne objasni da su to rođake njegove pokojne babe koje su šćele da ga vide i pozdrave. On potom hitro priđe i pocjeliva se sa njima, dok su ga one žalostivim glasom blagosiljale i tepale mu. Strpljivo je stajao dok su ga milovale po glavi, znajući da ga one neće dugo zadržati. Krajičkom oka, gledajući kako se Đelo, iako s razumijevanjem, ipak nestrpljivo premješta s noge na nogu, oprosti se od starica, te se njih dvojica žurno uputiše tamo odakle je dopirala graja.

Ispred crkve, na pješčanoj širini, na kojoj se uzdizao kip Vile sa jataganom u visoko uzdignutoj desnoj ruci, žestoko se igralo “u orahe”. Bilo je nekoliko grupica, dok su okolo stajali oni koji, ili nijesu imali čim da igraju ili su čekali da se pridruže nekoj grupi. Mirko i Đelo pozvaše dvojicu te poperiše orahe za igru, koja se igrala tako što su se popereni orasi gađali “škoćem”, najvećim orahom koji su imali, sa crte udaljene četiri-pet metara.