Tajna podzemnog mosta

 

Tamo đe se Skadarska ulica pod kosim uglom uliva u prašnjavu Grahovsku, nalazilo se trouglasto dvorište ograđeno betonskim zidom, sa dvije lijepe prizemne kućice i velikom tezom sa ostavama i perionicom u sredini, nad kojom je bilo potkrovlje u kojem  su se sastajali i čuvali sve ono što nijesu smjeli kod kuće, a u nevolji bi poneki od njih tamo ostajao da prenoći. Nakon što je ostao bez kućice na drvetu, Mirko je to potkrovlje sve češće koristio. U jednom od oštrih uglova dvorišta, uz samu ogradu crkvene avlije, bio je i prostran kokošarnik, sa malim oborom, žičanom mrežom ograđen.

U jednoj od kućica živio je Anđelko, sin Pera Nabijača, predratnog građevinskog preduzimača, koji nikako nije mogao da shvati novonastalo vrijeme i koji je jedva čekao da započne neki posao, ma kakav god. Nadimak je dobio zato što je pri hodu jednu nogu zabacivao kao da nabija tlo pod nogama. Anđelko je bio najmlađi i, kako to obično biva, najnestašniji od troje đece, tako da je majka znala da zakuka kako su mu pogrešno ime nađenuli.

Pošto je neko vrijeme kroz prozor pratio što se na ulici događa, Anđelko izađe i pridruži im se u igri, koja je postajala sve žešća. Igru su pratila i manja đeca a ponekad bi se stidljivo i oprezno primicale đevojčice, uvijek po dvije-tri zajedno, stalno se sašaptavajući i kikoćući. Zadržavale bi se kratko, jer čim bi neko počeo na njih obraćati pažnju, ostali bi se ili sprdali ili izvikali na njega. Pošto je ulica vodila ka gradskom pazaru, a osim toga bila u blizini škole, u njoj je uvijek vladala živost. Zato su dječaci i izbjegavali da se u njoj igraju, jer je uvijek neko nailazio tražeći kavgu ili zađevice. Što se saobraćaja tiče,  ulicom je narod progonio natovarenu ili rastovarenu magarad, dok bi vrlo rijetko protutnjao kakav raspali kamion. Toga dana, baš kada je igra bila na vrhuncu, iza oštrog ugla Grahovske ulice, s rukama duboko zabijenim u džepove preširokih gaća, izađe Boro zvani Džora, zbog toga što se neprestano sprdao svemu i svačemu, nikoga ne ostavljajući na miru, ne družeći se ni sa kim a uvijek spreman na svađu. Poe da pjeva na sav glas, ko zna otkud naučenu pjesmu iz “kaubojskog” filma “Draga moja Klementina”.  Nepodnošijivo važan, na sav glas je zavijao…

 

“O majdavri, o majdavri, o majdaaaavri Klementajn
lavalosta, gonforeva, o majdaaaaaavri Klementajn…”

 

–  Ajde mrš i ne serinjaj, gomnovalju, nego se gubi otolen…! – obrecnu se Anđelko i prijeteći krenu put njega. Boro groknu par puta, ali se ipak udalji na pristojno odstojanje, vjerovatno smišljajući kakvu novu bezobraštinu, zbog kojih je i zaradio svoj nadimak. Znalo se i da od svojih namjera ne odustaje baš lako, te su ga se ostali i pribojavali i sklanjli  mu se s puta.

Odjednom, iz pravca Grahovske ulice, začu se zvuk automobilskog motora. Prije nego se ostali i osvrnuše, Anđelko pogleda u pravcu odakle je dolazio zvuk i smrknuto prosikta:

–  Evo ih opet one nabiguzice, dolaze  kako bi, onome  jadniku od oca mi, pričali pričine priče i  razbačivali se pustim obećanjima. A on funjarama još i vjeruje…

I stvarno, automobil, jedan ulubljeni džip zemljane boje, skrenu u Skadarsku ulicu i pođe pravo na gomilu đece koja se razbježaše. Auto nastavi preko gomilica poperenih oraha koji zakrckaše pod točkovima i zaustavi se  uz sami dvorišni zid, odnosno na sred dotadašnjeg igrališta. Stiskajući šake, dječaci su smrknuto i nijemo gledali, kako iz auta iskaču dva namrgođenih partizana u razdrljenim engleskim uniformama, dok su im se o opasačima klate uglačane jajaste bombe i teški pištolji.  Nakon izlaska iz auta, osvrnuše se značajno i o ramena objesiše engleske automate sa okvirom koji je mlatarao i udarao ih po leđima a onda laganim koracima uđoše kroz široku kapiju u dvorište i nestadoše iza ćoška. Igrači se preseliše malo dalje, dok ona manja đeca uskočiše u džip, otimajućî se za volan i skačući po śedištima.

Igra  već bješe izgubila onu prijeđašnju živost, tako da se nastavi bez vike i prepiranja, kao da auto nije pregazio samo orahe već i onu pravu radost igre. Posebno je Anđelko bio bezvoljan i smrknut, više igrajući kako ne bi morao misliti o nečemu što se događa u kući. Ne prođe dugo, kad se na prozoru pojavi izmučeno lice Anđelkove majke, koja ga zovnu i žalostivim glasom naredi:

– Ajde, Anđelko, kućo moja, pođi u kokošarnik, te uvati one dvije pirgaste, prošlogodišnje piplice i zakolji ih… Ajde odma’, nemoj da te čekam e su ljudi u kuću!

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2946

Objavio dana pro 3 2014. u kategoriji Śećanja. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN