Tajna podzemnog mosta

Jednoga dana, pošto već skoro bijahu izgubili svaku nadu da će ikad naći nešto nalik na ulaz u pećinu, koja se po predanju nalazila ispod vijenca brda koja su okruživala grad, odoše iznad manastira kako bi se u jednoj vrtači nakrali trešanja koje tek počeše zrijevati. Taman što se popeše uz glatko stablo, kad se iznenada začu kreštav ženski glas koji stade dozivati nekoga, govoreći mu da su nekakvi fakini došli u poharu. Brzo se skliznuše niz trešnju i s užasom viđeše namrgođenog čovjeka koji se prijeteći približavao, nesigurno skačući s kamena na kamen. Đeca hitro umakoše kamenitom stazom, ne osvrćući se i gledajući da što prije zamaknu za kameniti vrh, iza kojeg se nazirala gradska kotlina. Računajući da su dovoljno odmakli, zadihano istrčaše na zaravan, iznad manastira, po kome su bile razbacane gomile kamenih blokova, te odlučiše da je najbolje ako se sakriju iza najveće koja bješe naslonjena uz strme stijene brda. Uskoro viđeše izmorenog gonioca koji se osvrtao, neodlučan u kom pravcu da nastavi poćeru. Bojeći se da ne krene u njihovom smjeru, žurno se povukoše iza gomile, čekajući da se gonič izgubi i da krenu prema gradu. Pošto čovjek i sam uviđe da poćera više nema smisla, neodlučno se okrenu i nestade iza stijena. Oni izađoše iz zaklona strmom cestom krenuš u pravcu grada čiji su se krovovi crvenili u gradskoj kotlini.

Odjednom, nekoliko tesanih kamenih blokova uz lomljavu se osuljaše u dubinu uskog otvora koji se ukaza ispod strmo otsječene stijene. Iz otvora ih zapahnu struja hladnog vazduha, ukazujući da se iza njega nalazi pećina koja je morala biti dovoljno duboka da bi vazduh kroz nju mogao strujati. Prvo se uvjeriše da su oni blokovi učvršćeni, pa tek onda odlučiše da uđu u usku pukotinu koja se pod blagim uglom spuštala u mrak pećine. Polako uđoše i pričekaše da im se oči priviknu na pomrčinu. Viđeše da se svod pećine uzdiže i pećina naglo širi, dok je njeno kamenito tlo pod blagim nagibom silazilo u mračne dubine. Polako, četvoronoške, nastaviše silazak, sve dok mrak ne postade toliko gust da više ništa nijesu mogli razaznati. Na kraju uzeše sitnije kamenje, koje im se nađe na domaku i svom snagom ga baciše u prostor pred sobom, napeto osluškujući udarce koji su odjekivali neprozirnim mrakom. Iz kotrljanja i ostalih zvukova, zaključiše da se hodnik nastavlja dalje u dubinu i uzbuđeno odlučiše da izađu i zapamte mjesto pa da onda ponovo dođu i uz pomoć kakvoga svijetla ispitaju kuda vodi ova tajanstvena pećina.

Duboko zamišljeni i uzbuđeni, lagano su silazili cestom koja se iza manastira spuštala u grad. Tek kad izbiše na prostranu šljunčanu ravnicu gradske kotline, Đelo, više sam za sebe, zamišljeno prozbori.

– Ma, đe da nađemo kakve šterike ili lampu na gaz? Najbolje bi bilo da neđe dobavimo kakvih baterija. A najsigurnije bi bile one njemačke sijalice na stiskanje, što bljeskaju kad god ih stisneš.

A čim bi ti sve to platio? – upita ga Mirko isto tako zamiš
Kakvo plaćanje, jadan!? Platićemo sve skupa, jedino ako nas u´vate…

– E, znaš li što, – Mirko zastade kao da se nečega śeti, – ajmo do Novog groblja da vidimo ima li svijeća po grobovima… Moglo bi se barem skupiti voska pa da svijeće izlijemo sami… Što veliš?

Đelo se prenu, što je bio najbolji znak da tu ideju smatra dobrom i da treba odmah pokušati da se prema njoj i postupi. Brzim korakom se zaputiše u istočni dio grada, đe se kroz olinjale borove nazirao posivjeli zvonik crkve oko koje su se bjelasale zbijene kamene grobnice. Kako kapija bješe zatvorena, preskočiše preko nevisokog zida i počeše potragu za ostacima dogorelih svijeća. Iako su podobro ispitali sve uglove dosta prostrane crkvene avlije, ne nađoše mnogo toga što se moglo upotrijebiti, jer ono voska što ne bješe sagorelo, razlivalo se u tamnim krpama niz kamene zidove grobnica i do njega se nije moglo doći nako da se nečim sastruže, a za to nijesu imali ni načina ni volje. One komadiće koji su se mogli upotrijebiti strpaše u džepove i jednako zamišljeni pođoše u pravcu grada. Ovoga puta red bi na Đela da se prene.

Ej, znaš li onu prodavnicu suđa i ostalog za domaćinstvo u Bajovoj ulici…?
Znam, kako ne bi znao, a što je s njom?
Vidio si da ima velik, drvetom uokvireni izlog?
Dobro, jesam kako ne, ali kakve to veze ima s ovom našom rabotom?
Ima, ima! Sigurno si vidio one, u piramidu naslagane pločaste baterije…
Pa, jesam, ali za čem da ih kupimo? – i dalje se čudio Mirko.

– E, meni je još ranije upalo u oči da taj izlog ima bravu na donjoj stranici okvira i to tačno na sredini.

I što mu to znači?

– To znači da se okvir, s jedne strane može nategnuti toliko da bi, kroz onu pukotinu, slobodno mogao provući ruku.

Ne potraja dugo i oni dođoše do naznačenog izloga koji je štrčao nad pločnikom za dobrih pola metra. U izlogu su, na zastrtim policama, bile poređane nekakve emajlirane šerpe, čajnici i šolje. Bilo je tu i nekakvih lanaca, alata i kojekakve gvožđurije za koju nijesu znali ni čemu služi. Pažljivo su pregledali ispucali drveni okvir i osvrćući se probali da ga malo odignu. Pošto im je to donekle uspjelo, odlučiše se da kasno uveče, po mraku, ponovo dođu i ukradu one baterije koje bjehu naslagane u piramidu i to tako visoko da su ih mogli dohvatiti jedino nekakvim predmetom. Nakon razgledanja odoše da neđe nađu kakav pogodan komad žice kojom bi to mogli izvesti.

Kasno uveče, kad su ulice uglavnom puste, skrivajući se u mraku prolistalih lipa došunjaše se do izloga i natežući okvir načiniše otvor toliki da su mogli provući, ne samo žicu već i čitavu šaku. Onom žicom povukoše baterije koje uz lupnjavu popadaše po prašnjavom dnu izloga, odakle ih pokupiše i izvukoše kroz uski otvor. Sve je trajalo veoma kratko. Sa osvojenim plijenom mogli odmah pobjeći na sigurno mjesto.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18