Tajna podzemnog mosta

***

Konačno raspust prođe, a živost zavlada u školi i oko nje. Nanovo se ośetio miris zagorjelog iz školske kuhinje, đe se, u velikom kazanu, kuvalo američko mlijeko u prahu, koje je, potom, dijeljeno učenicima. Ogradnim zidom je nastala uobičajena trka, vika i dozivanje. Jovo, školski poslužitelj, najzad bješe smogao snage i hrabrosti da nekako, s topole, skine kućicu i pretvori je u drva za potpalu, prije nego je Mirko uspio da je ponosno pokaže drugovima. Za njega i njegove vršnjake, škola je bila nešto natureno, kao neka mučna i nametnuta prinuda, posebno mučna baš zato što je bila utemeljena na razumu, saznanju i razlozima, koji su njihovom razigranom shvatanju tako tvrdoglavo izmicali. Najmučniji su bili odlasci u školu, puni straha zbog nepripremljenosti, te vječno dugi minuti nesnosnog iščekivanja dok nastavnik proziva. Uvijek bi se ljutio na sebe kad bi ośetio olakšanje kad bi ga minuo izbor profesora, jer je neko drugi bio mjesto njega prozvan. A tu nije bio kraj! Glavna nevolja je što je ovu malu nevolju odložio do sljedeće prilike.

Ova jesen jeste, u stvari, prvi početak nove školske godine u novoreformisanoj školi, kojom nova partizanska vlast želi da osnovno obrazovanje produži sa četiri na osam godina a tu novu školu narod već bješe nazvao – osmoljetka. Do tada su i on i svi njegovi vršnjaci, do zadnjeg polugodišta, išli u staru gimnaziju koja se nalazila na śevernom kraju grada i pohađali nastavu u odvojenim, muškim, odjeljenjima u kojima je zbog zaostajanja u ratnim godinama, bilo i brkatih momaka. U gimnaziji su bili brojni, nekadašnji ruski profesori – emigranati koji su došli pred Oktobarsku revoluciju. Tu nije bio kraj njihovim mukama, jer nova vlast nije propuštala priliku a da ih ne napomene na to ko su i odakle su došli. Razred je bio pun, u ratu, podivljale đece, od kojih je dobar dio ostao bez jednog ili oba roditelja, koju je bilo nemoguće drukčije naćerati na učenje osim prinudom. iako su profesori bili, uglavnom, obrazovani ljudi koji su odrasli u gradu, a Rusi među njima čak i plemićkog porijekla. U samom razredu đetići su se međusobno odnosili u skladu sa običajima, naslijeđenim u porodicama, u kojima su najstariji bili mahom nepismeni. Bez obzira na godine starosti, među učenicima je bila uspostavljena veoma čvrsta hijerarhija, koja je često bila potvrđivana teškim nadimcima. To neobično stepenovanje mjesta u razrednoj zajednici, pričom se prenosilo i u gradsku sredinu, te niko nije mogao umaći neđe u neku zavjetrinu i praviti se da ga sve skupa ništa ne zanima.

Već prvog dana nakon prelaza u novu – osmogodišnju – školu, đetići su sa nelagodom ušli u razrede koji su barem dopola bili sastavljeni od đevojčica istih godina. Osim toga, nije više bilo onih skoro odraslih momaka na koje su bili navikli i od kojih im je nekolicina služila kao uzor a ponekad i kao sudije ili branioci. Ośetili su se, odjednom, bespomoćno. Sad su bili izručeni nepoznatom sudu đevojčica koje su, sve one ”funjare i ćutuke”, do tada na dnu njihove ljestvice vrijednosti, ocjenjivali kao slatke, divne, pametne i dobre đetiće, dok su one druge, sa vrha, vrlo često ocjenjivale kao grubijane i glupane. Bilo je to prvi put, da je svijet njihovih ustanovljenih vrijednosti bio tako nepovratno doveden u pitanje. Do tada je odlazak u školu bio nešto poput zajedničkog pohoda u kojemu su svi bili upućeni jedan na drugog, bez ikakve primisli da će neko od njih postupiti mimo čvrstih pravila, dok je sada to počelo ličiti na nekakvu utakmicu čija su nova i nepoznata pravila, ovoga puta određivale i đevojčice.

No, nije baš sve bilo tako neugodno, jer su umjesto većinom starih i čangrizavih profesora, odjednom nastupili mladi, tek svršeni nastavnici i profesori, od kojih su neki izgledali kao vršnjaci onih doskorašnjih školskih drugova. Promijenio se i način predavanja, te su, ne samo mogli nego i morali ponešto i na časovima naučiti, a domaći zadaci su postali stvarno neizbježna obaveza. Nije prošlo premnogo vremena i oni su se uskoro navikli na novi sastav i uviđeli da i među đevojčicama ima dobrih i pametnih, na koje se možeš osloniti i čiji sud itekako važi, pa sve do onog što im je do tada izmicalo te ga nijesu ni primjećivali jer se radilo o takozvanom ženskom svijetu koji je neumitno ostajao po strani.

Zbog svega toga, odlasci u školu su iznenada postali nešto uzbudljivo, puni neočekivanih susreta i značajnih pogleda iz prikrajka ili priželjkivanih i stidljivo uhvaćenih u mimoilaženju. Bez obzira na te promjene izazvane reformom školstva, đetići su sa nemirom predośećali da i samo vrijeme donosi nešto novo i da se bliži kraj đetinjstvu u kome je sve, donekle, izgledalo sređeno i postavljeno na svoje mjesto. Mirko je sa iznenađenjem primijetio da postoje časovi kojima se radovao, ali ne toliko zbog novih saznanja već baš zbog toga što će ih dobiti od nekoga koga je stvarno želio viđeti i na njemu odmoriti svoj pogled. Bila je to nastavnica botanike, nauke o biljnom svijetu, koja je u potpunosti odgovarala tom predmetu jer je bila prava slika svježine, mladosti i ljepote ili je bar on tako mislio i ośećao. Zvala se Danica, sa čudnim prezimenom – Kiš – i odmah se viđelo da dolazi iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog svijeta.

Bila je osrednjeg rasta i nekako topla, obla i glatka poput porcelanske lutke, sa velikim plavim očima i bujnom plavom kosom koja je u kovrdžama padala uokvirujući srcoliko lice rumenih obraza. Znao je da tokom cijelog časa netrmice gleda taj, skoro napamet naučen lik, koji mu je svojom nježnom bliskošću ponekad naprosto uzimao dah. Nije mu promaklo da se na njenim časovima i ostala đeca drže neusiljeno i slobodno. Ne, nije to bilo ono otkrivanje ženskog koje pripada njegovim godinama, koje dolazi nenajavljeno i obrušava se svom snagom na nepripremljenu đečju dušu, već je to bilo nešto poput sopstvenog ogledanja, na mirnom ogledalu duboke i bistre vode. Vrlo često bi mu misli odlutale bestraga, te bi śedio tu, glave poduprte rukom, ispunjene samo dubokim plavetnilom njenih očiju. Ona je taj njegov pogled primijetila odmah, već prvoga dana i prihvatila ga sa razumijevanjem i povjerenjem. Instiktivno je ośećala da mu ona sama ispunjava ono što mu je nedostajalo gubitkom majke ili uopšte cjelokupne ženske strane života, tako potrebne u tim nježnim godinama ranog đetinjstva.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18