Tajna podzemnog mosta

Kao prvi, ka vratima se, oklijevajući, uputi Jovo Mali, u strahu gledajući ruku koja ga je vrebala poput kakve opasne ptice grabljivice. Kad se primače blizu ruke, naglo potrča ka otvorenim vratima a ruka se stvarno obruši i zakači ga po potiljku, ali je on već bio na drvenim stepenicama. Ćita se konačno pokrenu i poče prestrašeno ići, onako mršav, ne skidajući pogled sa otvorenih vrata i ne obazirući se na veliku ruku koja mu dade dodatno ubrzanje. Ostali su ga slijedili jedva čekajući da onaj ispred njega promakne kroz širom otvorena vrata.

Posljednji, odmjerenim korakom, vratima se uputi i Miki Perišić, napeto prateći majorovu ruku, žustro ustuknuvši kad viđe da se ona prijeteći podiže. Ruka ostade da visi u vazduhu, dok ga je major pažljivo posmatrao. Pogledaše se u oči, nakon čega se Miki ispravi i pođe ka vratima prkosno nudeći svoj lijevi obraz, na koji se majorova ruka munjevito obruši. No, ipak, šamar ispade tako blag da je nekome poizdalje moglo izgledati da ga je major u stvari pomilovao. Na kraju ga major dohvati za ošišanu glavu i odlučno izgura iz sobe, gledajući za njim sve dok se ne izgubi na dnu stepenica.

Uveliko bješe mrak, kad se Mirko, Đelo i Miki nađoše na ulici ispred ispostave. Ostali bijahu zdimili kući, srećni što neće biti gužve, graje i batina. Njih trojica se brzo dogovoriše da što prije pođu i iz grmlja izvade izbačene pakete, računajući da će ubrzo biti postavljena straža i u magazinu i oko njega.

Kad se, po dubokoj pomrčini, kroz školsko dvorište došunjaše do dvorišta gradskog magazina i s mukom popeše na zid, viđeše da su im se slutnje obistinile jer u šiblju nazreše onu granu oraha po kojoj su se penjali na balkon a koju komunalci bjehu odšegali kao prvu mjeru zaštite. Još uvijek u nadi da će u šiblju i među koprivama pronaći pakete koje su prilikom pohare pobacali sa balkona, zađoše među koprive ne obazirući se na bodlje drača i žar kopriva ali njihova jalova potraga samo pokaza da je plijen nestao i da im je avantura bila uzaludna.

Utučeni ovim nalazom, duboko zamišljeni i ne krijući se izađoše na ulicu đe se Miki pozdravi sa njima i kroz pomrčinu nestade u pravcu Medovine. Njih dvojica,hodajući polako, utonuše u duboke misli, dođoše do potkrovlja u kojem im se nalazilo skrovište, pitajući se da li uopšte da se popnu do njega. Odlučiše se, ipak, da to učine te preskočiše zid i polako uđoše kroz razvaljena vrata šupe u kojoj su im strmo nasložena drva služila kao skale da se popnu u onisko potkrovlje. Pri tome se spotakoše preko nekakvih kašeta kojih tu ranije bilo a kad šćedoše da ih sklone, pod rukama ośetiše da bi to mogli biti oni američki paketi. I stvarno, kad jedan od njih izniješe, pod škiljavom svjetlošću ulične svjetiljke viđeše poznata slova i brojeve ispisana masnom crnom bojom. Obradovani ovim nalazom, brzo utrčaše u šupu, pokupiše pakete i lomatajući uz naslagana drva, ubaciše u skrovište. Zadihani i ozareni, prvo oćutaše neko vrijeme da bi Đelo, po svom običaju, prvi otvorio priču pitajući se ko bi taj dobri duh mogao biti koji im je učinio ovo nenadno dobročinstvo… No pošto Mirku nije bilo do neke priče, Đelo se oprosti i preko drvljanika slomata i zaputi kući, ostavljajući Mirka ga da prebira po svojim nesređenim mislima.

Sjutradan, dok se se zamišljeno motali po školskom dvorištu, neubičajenom odlučnošću im se pridruži Mili Šlinota i prije nego što ga neko mršiknu, postavi jedno veoma važno pitanje:

– E, glavurdani, jeste li primili trebovanje…?
– Kakvo trebovanje !?

U odgovor na njihovo čuđenje Mili Šlinota im ispriča svoju priču; Kad je vidio da su upali u magazin, prepao se i pobjegao ali ne toliko daleko, jer je htio da vidi kako će se odvijati „pohara“ u koju su krenuli svi osim njega. A bilo ga je i sram e će poslije misliti da ih je on prošpijao, za čim nije ni bilo potrebe pošto se njihova graja, dok su se otimali oko kojekakvih tranja, mogla čuti nadaleko. Zato je i mogao viđeti sve one pakete koje su oni pobacali sa balkona a onda je samo mislio da pričeka mrak pa da ih pokupi i skrije na sigurnom mjestu. Sva sreća da komunalci nijesu nabasali na njih, te ih je mogao pokupiti i odnijeti tamo đe su ih našli, jedino što je jedan paket ostavio za sebe. Nakon što se značajno pogledaše među sobom, redom potapšaše Milog po ramenima a Miki čak i srdačno zagrli, pritom mrmljajući nekakve pohvale. Ovaj povoljan obrt Mili Šlinota, s potpunim pravom, shvati kao izvjesnu „ulaznicu“ u njihovo društvo te s rukama u džepovima i dignute glave pođe dvorištem za nekim svojim namjerama. Ostali duboko odahnuše, ovoga puta u nadi da će stvari, uskoro, doći na svoje mjesto…

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18