Tajna podzemnog mosta

Svi su bili zadubljeni u igru, ne primjećujući narod koji je prolazio svojom rabotom, noseći kojekakve šarene torbice, vreće i ćerajući natovarenu ili rastovarenu magarad pred sobom. Igru bi prekidali žestokim prepirkama, stalno mjereći odstojanja i pogađajući se oko dobitaka. Igrači su “bližili”, tojest odmjeravali ko će biti najbliži ogradi groblja a time prvi da gađa postrojene kupice oraha, da bi nakon gađanja onaj, čiji je “škoć” najdalji, imao pravo ponovo da gađa i pogođene orahe uzme kao dobitak. Već su prvi morali da napuste igru izgubivši sve orahe, dok su drugi pristizali da uđu u igru. Nakon što je izgubio svoje i pozajmljene orahe, Turo Žabac poče ljutito nogom razbacivati poperene kupice oraha, sve dok ga ostali uz viku i otimanje ne oćeraše iz igre. U otimanju laktom zakači Mirka iza uveta, tako da on ne izdrža a da ga ne “opali” nogom u prkno. Sramoteći i grajući Turo pobježe do na ćošak grobljanske ograde odakle nastavi da zadijeva i bruka igrače.

– Mirko…, Mrkonja.., nja, nja, nja! Mirko, Mrkonja…, ljubi se s babama…! – urlao je otuda što ga grlo nosi.

U početku nijesu obraćali pažnju, računajući da će mu dosaditi, ali on nije prestajao tako da je sve više njih počelo da gleda u njegovom pravcu te je on, ohrabren, nastavio da se krivi još žešće. Izgleda da mu ni to nije bilo dosta, jer poče da skandira…

– Oj Mrkonja, nja, nja, nja!

– I Đelo avetinja u gume od traktora..!

Mirko i Đelo se upitno pogledaše. Đelo značajno klimnu glavom, nakon čega nastaviše da igraju kao da ništa nije bilo. Ostali su ih opominjali da preduzmu nešto jer je Turova dreka bivala sve nepodnošljivija.

-Ajde, glavurdani, što ga više ne smirite kojega đavola…? – javi se Miki Perišić na koga nije prijenjao nikakvi nadimak, ali ne zato što je bio jak, hrabar i dobro se tukao, već je imao nešto u sebi što su ostali poštovali ni sami ne znajući zašto. To nije moglo da se promijeni ni kad bi ga njegova malo mlađa tankonoga sestra Zorka, za ostale đetiće neshvatljivom odlučnošću, strogo zvala da napusti igru i ide doma, jer je tako rekla majka, što je on bez pogovora činio. Vjerovatno ga je činilo bliskim i omiljenim, to što nije umio da se pretvara i pravi važan.

– Umiri ga ti, – odsječe Đelo ljutito, – lako se tebe uvatiti sa svakim, kad ti stane na biljeg ili nasrne na tebe, te možeš odmah prijeći na stvar. A viđi njega… Eto ti ga, pa ga ti smiruj.

– Možda ne smiješ…, a? – probaše neki da se sprdaju.

Na to ih Đelo prijeteći preśeče pogledom te ućutaše. Kako Turo nastavi, Đelo se iskrade i pođe krijući se, naokolo, ne bi li zašao iza leđa Turu, koji je i dalje urlikao zaboravljajući i sam zbog čega, čineći od toga, po svom poganom običaju, nekakvu svoju zabavu koja je bila nepodnošljiva i slučajnim prolaznicima, koji su se čudili odakle crpi snagu za tako razornu dreku. Đelu je dosta vremena trebalo, da se Turu neopažen privuče i hitro ga zgrabi. No Turo se nije branio kako bi se od nekog njegovog vršnjaka očekivalo, već se odmah dao u takvu dreku da se svi prolaznici okrenuše, ne samo da vide što se događa, nego i da se odmah umiješaju.

– Aj, ubiše me, – razdera se Turo prodornim glasom, pokušavajući da se otrgne, – a ne dajte…! Auuuuu, što ću crni kukavac! U pomoooć!!! Pomagaj narode, evo ‘oće da me kolju, aj lele mene…. Spašavajte ljudi !!! Upomoć ako ima koga…, evo su krenuli da me ubiju… Aj, dajte, spasite me ako Boga znate…!

I stvarno, nekolicina slučajnih prolaznika odmah priskočiše i iz Đelovih ruku otrgoše Tura koji pobježe pakosno se smijući. Đelo se, smrknut, vrati grupi koja ga je nestrpljivo očekivala i kad Turo šćede da nastavi svoju dreku, svi se kao po komandi sagoše kupeći kamenje i njime zasuše Tura, koji viđe zlu priliku i pobježe glavom bez obzira. Znajući da ih on, ipak, neće ostaviti na miru, pokupiše orahe i pođoše na drugi, mirniji kraj Skadarske ulice.