Pogled na crnogorsku arhitekturu 20. i 21. stoljeća
Prirodno je da doslovno sve isto važi i za vaskoliki srednji i novi vijek, kroz koji je izuzetni »promoter« arhitekture bila katolička crkva. Tako su stilovi nastajali i smjenjivali se.
U svim ravnima ljudskog bitisanja i djelanja 20-to stoljeće donosi ogromno toga novoga, pa su se, glede gradnje crkava, a shodno realnim i konkretnim dugačijim okolnostima (arhitektura je vazda njihov najdirektniji odraz) – stvari kvantitativno znatno promijenile, ali ne ni najmanje i kvalitativno. Mnim na fantastična modernistička arhitektonska sakralna ostvarenja u proteklom stoljeću – poput: Chapelle Notre-Dame-du-Haut de Ronchamp – (Le Corbusier (Le Korbizje)).
Ovđe s razlogom podvlačim – hrišćanske provenijencije, jer u okviru toga želim naglasiti, da predmetno – apsolutno nimalo ne važi za hrišćansku pravoslavnu sakralnu arhitekturu!
Ali – to je tema za nekoju drugu (potanku) analizu.
Profesor Ranko Radović je na početku svoje knjige »Savremena arhitektura – između stalnosti i promjena ideja i oblika« napisao-citirao M. A. Laugier-a (Ložije): »Sve nije rečeno o arhitekturi. Ostaje još veliko polje istraživanja«. To je bilo napisano davne 1765. godine.
Uz iskrenu nadu da mi neće biti zamjereno, sporad mojega »futurističkog pokušaja« koji slijedi – dozvoliću sebi da napišem »čak«: da je s konca druge decenije 21. stoljeća, u arhitekturi – već (skoro) sve rečeno. Odmah da budem još jasniji ili precizniji – mnim da se u narednih nekoliko decenija ništa spektakularno novo u arhitekturi neće događati-dogoditi.
Kad se jednoga dana bude dočekalo nekoje »novo doba« i dođe do: silnih promjena načina življenja (uslovljenih mnogim faktorima) – uz moćni tehnološki napredak/razvoj saobraćajne infrastrukture, a istodobno (ovo naprijed ne protivurječi prijethodnom) – manjom čovjekovom pokretljivošću u okviru jednog istog megalopolisa (ili megaregiona), zarad sve višeg »prepuštanja« radnih mjesta robotizaciji, odnosno – neminovnošću da se dio »pre-ostalih« djelatnosti obavlja iz svoja »četiri zida«, i tijem – mogućnošću organizovanja višeg dijela urbanog života i zadovoljavanja dosta toga od potrebitog u urbanoj sredini – u okviru jedne multi-funkcionalne velje kuće/kuća (neki vid prilično »stacionarnog bitisanja«) i tome slično – onda će doći do »tamo neke nove arhitekture« (»novog stila«).
Zarad buduće osobite zahtjevnosti konstrukcija, naravno – uslovljenih »gorepretpostavljenim« promjenama i proširenim sadržajem kuća – u osnovnom će glavni faktor-uslov-način »sklapanja« i/ili oblikovanja tijeh kuća, dominantno biti nekoji:
»novi »ozelenjeni« konstruktivizam + objektivizam« (dok ne pasamo (odemo) u »nebesa«).
Začeci toga su već i danas poneđe (recimo) vidni – što kroz par realizacija, što na nivou projekata.
Vrćem se u 2018-tu.
Danas imamo i, opetujem, opstaće decenijama još neminovni savremeni internacionalni stil 21-og stoljeća – kroz koji je (praktično) sve već u arhitekturi rečeno. Da budem još konkretniji: sve su u suštini davno »rekla« dva genija – Le Corbusier i Mies van der Rohe (Mis van der Roe).
Lično mnim da su njih dvojica »postavili temelj«, ne samo onome što se planetarno događalo u arhitekturi prve i dijela druge polovice proteklog stoljeća, no se i danas, znači poslije zaboravljenog post-modernizma – ogromno toga »temelji« na njihovom uplivu.
Od 4 ugaona krša temelja moderne arhitekture, sa silnijem odjekom u savremenoj arhitekturi – ova dvojica velikana ugradili su 3 krša (i stolovač odlično stoji na 3 noge-oslonca).
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6798