Vrijeme gladnih i žrtvovanih

Pod izgovorom, da žele iz kotorskih austrijskih magacina u Crnu Goru da prenesu hranu za ishranu stanovništva, zamoli komanda srbijanska Venela za dozvolu, da u Crnoj Gori rekvirira konje, mazge i sva prevozna sredstva. Venel se ovome obradova, jer je u tome gledao volju, da se ishrani stanovništvo ove glađu izmučene zemlje, te u tome bi on Srbijancima još i od pomoći. Jedne noći, međutim, francuske vojne straže uhvate, da se umjesto hrane iz kotorskih magacina odvozi u Crnu Goru municija i oružje, pa i topovi. Pomoću vojnih odjeljenja svojih prekine Venel ove srbijanske transporte i vrne jedan dio već krenutog materijala. O tome događaju, kao i o svim ostalim smicalicama i prevarama srbijanskim, Venel je redovno izvještavao Pariz.

Tada se viđela na Srbijancima jedna nova uznemirenost, jer je za 18. novembar, po starom, bila zakazana takozvana crnogorska “skupština”. Skoro svi članovi poznatog Radovićevog “crnogorskog komiteta” nalazili su se već u Crnoj Gori, đe su otvoreno trubili, kako je kralj Nikola, pošto je Austriji “prodao i izdao” bio Crnu Goru, još 1916. godine, osuđen od strane Saveznika i zatvoren u jednoj francuskoj tvrđavi. U isto vrijeme ne bješe u čitavoj Crnoj Gori ni jednoga Crnogorca, koji se nalazio na strani za vrijeme rata, a nije istovremeno, bio u srbijanskoj službi. Bez srbijanskih pasoša niko se nije puštao u Crnu Goru. Sve pokretno imanje onijeh Crnogoraca, koji su ili ostali vjerni kralju Nikoli ili su još bili u inostranstvu, ne znajući što se po Crnoj Gori dešava, bijaše popljačkano, a kuće njihove do temelja popaljene. Ove pljačke i paljevine vršili su, u društvu srbijanskih oficira, članovi i agenti Radovićevog “crnogorskog komiteta”, a narodu je govoreno, da to čine ustanici crnogorski, koji su za – kralja Nikolu. Crnogorci, koji su se iz austrijskih koncentracionih logora vrćali u Crnu Goru, bjehu listom zadržani od Srbijanaca u Bosanskom Brodu i od svih njih pušteno je jedino oko 400 ljudi koji su prethodno ovđe položili zakletvu – kralju Petru. Po cijeloj Crnoj Gori prosut je bio silan novac, da su, inače poznati besposličari, dolazili u Kotor i, na zaprepašćenje Francuza, trošili ovđe po krčmama nevjerovatne svote.

Da bi pak spriječili Italiju, da u Crnu Goru pošlje svoje trupe, koje bi mogle kontrolisati pripreme oko podgoričke “skupštine”, Srbijanci su nekoliko Crnogoraca, inače svojih agenata, snabdjeli bili talijanskim novčanicama, sprovodili ih Venelu kao, tobož, ljude koji su u službi talijanske propagande, pa ih onda – puštali na slobodu.

Cilj bješe jasan: stvoriti nepovjerenje između đenerala Venela i Italijana.

Takvo stanje bijaše u zemlji uoči famoznog podgoričkog skupa.

Od francuskog admiraliteta došlo je naređenje, da imamo savjesno i tačno izvještavati o svemu, što se na podgorička pripremanja odnosi. Moram, a to smatram naročitom dužnošću, napomenuti, da su izvještaji i uopšte držanje francuske vojske i marine ovđe bili ispravni sve do onoga momenta, u koga je po pitanju oslobađanja Crne Gore, iza povlačenja Austrijanaca, počeo svoje prste da pliće Kej d’Orsej. Većina francuskih oficira, naročito marinskih, a svi viši oficiri bez razlike, bjehu od toga trenutka indignirani i u svome društvu otvoreno osuđivahu postupanja Srbijanaca u Crnoj Gori, a izražavahu čuđenje i nerazumijevanje, da se sve to iz Pariza tako očigledno tolerira. Komandant francuske vojske u Skadru đeneral de Fortu poslao je kapetana Rišara, šefa svog informacionog biroa, koji je prošao kroz Crnu Goru i došao u Kotor. Njegovi raporti potpuno su odgovarali onome, što je o prilikama u ovoj zemlji informisala naša kotorska komanda.

Isto tako su potpuno vjerno izvještavali i: pukovnik Dehov i poručnik Gidu iz Dubrovnika, marinski komandant de Gajer Banel na Fijume i šef Venelovog informacionog biroa poručnik Mire iz Kotora. No i pokraj svih ovih podrobnih izvještaja, koji su otpravljani najbržim putem, Pariz je išao putem sasvim drugim, što je, kako već spomenuh, francuske oficirske krugove dovodilo do otvorenog sablažavanja.

Ovđe jedna interesantna stvar, koja, iako je još i danas ostala zagonetkom, bješe od presudnog uticaja na držanje francuske Vlade prema Crnoj Gori. Na osnovu izvještaja svih francuskih informacionih biroa u i oko Crne Gore, koji su jednako ocrtavali grozno stanje crnogorskog stanovništva, bješe obrazovana međusaveznička vojna komisija, koja je, sa đeneralom Franše d’Epereom na čelu, januara 1919. prošla glavnija mjesta po Crnoj Gori i uvjerila se, da je stanje nesnošljivo.

Izvještaj njen, koji je pisao poručnik Mire, šef Venelovog informacionog biroa S.R. Ne.2., bio je potpuno vjeran. To znam odatle, što je taj izvještaj prošao kroz moje ruke. Izvještaj je taj izrično napominjao, da je stanje u Crnoj Gori grozno, da su Crnogorci uviđeli, da je Radovićev “komitet” narodu lagao i da Srbijanci nijednog trenutka ne smiju ostati u zemlji, ako Evropa neće da ima ovđe živ oganj, koji će moći ponovo zapaliti Balkan. Tu stojaše, da, osim nekoliko plaćenika srbijanskih, čitav crnogorski narod neće ništa da čuje o takvom ujedinjenju sa Srbijom.Taj izvještaj otišao je u parisko Ministarstvo vojno, a kopija Ministarstvu marine. Marta mjeseca, kada sam stigao u Pariz, jedna kopija tog istog izvještaja, data mi je od strane crnogorske Vlade na pregled. Ja sam se, pročitavši ga, bio prenerazio. Imajući još uvijek živo u śećanju izvještaj komisije Franše d’Eperea koji je, kao što rekoh, bio i u mojim rukama, imao sam sada jedan sasma drugi, čija sadržina bijaše potpuno u opreci sa sadržinom onog iz Kotora. Ali tih dana nekako izađe iz štampe i knjiga g. S. Rivea “En Yugoslavie”.

• Rive, za koga znam da je baš od strane francuskih informacionih biroa bio upućen u stvari, iznosi stanje u Crnoj Gori sasvim onako, kako ga je ocrtavao i izvještaj Franše d’Eperea iz Kotora. Otkuda je, pak, taj izvještaj kotorski, kada je došao do francuske Vlade, dobio potpuno drugu sadržinu, ostaje da ispitaju oni, koji će u svoje vrijeme imati sreću, da zagledaju arhive francuskog Ministarstva vojnog i marine i Ministarstva inostranih djela. Čovjek, koji je o svemu ovome imao znanja, kao prvi francuski oficir koji je sa srbijanskom vojskom 1918. stupio u Crnu Goru i ostao još podosta iza mene, jeste veterinar poručnik g. Kombi. I on može biti śedok sadržine pravoga raporta đenerala Franše d’Eperea.

No, vrnimo se skupu u Podgoricu.

Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6335

Objavio Urednik dana kol 22 2018. u kategoriji Biblioteka. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst