Gvozdo u dekadentnom slikarstvu

Sve svečano svjetluca, pa i stari dronjci artificijelno urađeni, sa kojima su umotani seljani. I svi nose iste zarozane dronjke od glave do pete, kao kakvi zombiji, odnosno, žive umotane mumije, a to otvara i pitanje autentičnosti. Niđe u njima nema etnologije, koju su ushićeno opisivali i najskeptičniji strani putopisci, jer su u narodnoj nošnji nalazili i najsiromašnije Crnogorce. Ali, kao što na Gvozdovim platnima nema dostojanstva liše jaraca, nema ni sijedih brkova kod staraca. Svaka naiva nosi u sebi nadrealno, jer ima polazište iz podsvjesnog. U procjeni njenih umjetničkih vrijednosti treba biti posebno oprezan jer je u naivi ośećajnost ispred intelekta.Za neku psihoanalizu suosjećajnosti sa motivima koju svaka naiva nosi, može se naći, i u prvim zagrebanim površinama, da Nikoline koze ne žive samo u Gluhom Dolu, već predstavljaju seksualnost, ali i društvo, kolektivitet u kome se kretao tokom života, a koji vraća u ogoljele predjele bez vegetacije, svijet siromaštva i neprestane borbe za životom, koji isčitavaju strah od siromaštva. Sav taj živi svijet predstavlja komponente samog autora i njegove vizure društvenih odnosa, što se jasno vidi iz slike „Dragovih koza“, koje projektuje u dublje mnestičke prostore svog djetinstva. On ih ne nosi iz Gluhog Dola, jer bi bio tamo, već ih je podsvjesno transkomponovao u te prostore.

Koze i jarci simbolizuju seksualnost, lukavost i spretnost u društvu a težaci na mukotrpan smisao života, opterećen egzistencijalnim brigama. Teška fizička aktivnost je izdignuta kao glavni sinonim i poenta opstanka. Ona donosi toplinu ognjišta. Psi/vukovi su samo faktički tako predstavljeni ali se ne razlikuju od koza i njenih instikata. Oni nose smisao prijateljstva oličenog u poslušnosti. (U svom odrazu u vodi oni su koze.) Pijevci i kokoške, političke i druge svađe oko prevlasti, ali i sve prisutniju neurotičnost autora. Voda, simbolizuje infantilnu inferiornost autora (jer se u noj sve subjektivistički odslikava na drugačiji način), dok je orao inflatorna śenka moći kojoj autor teži, a koja određuje i sudbinsko trajanje života. On je moć koja oponira svemu oko sebe, jer predstavlja nadmoć najskrivenijih dijelova psihe samog autora. Dakako, autor to potpuno smisleno ne čini, niti mu je namjera da seosku idilu dubinski pretstavlja u svojim naporima ka dekorativnosti slike jer je prvenstveno njom okupiran, već se motiv sam iščitava iz podsvijesti u traganju za smislom svog opstajanja proniklog u velikoj želji autora da dosegne mentalnu moć nezaboravnog izvora svoje imaginacije.

To potvrđuje i sam autor na svojim djelima. Koliko je površna njegova (svjesna) intelektualna moć ka simbolici, ili bolje reći banalna, vidi se u radu na kojem se četiri kokoške „prepiru“ ispred masivno naznačenog sivog krsta. Mada mu to nije bio cilj, on sa tom slikom vrijeđa i Crkvu, čiji je pobornik, jer broj četiri u hrišćanstvu ima sasvim jasnu i neprikoslovenu svetačku simboliku. Četri su Arhanđela (na Nebu raspoređena na četiri strane svijeta), kao što su i četiri Jevanđelista (na zemlji raspoređena u četiri mentalne sfere), koji su uvijek simbolično dovođeni u vezu sa krstom i kao takvi predstavljani na sakralnim objektima. Te stoga, koliko god da su namjere autora bile drugačije, kokoške predstavljaju njegovu neurotičnost i psihološki košmar na neka zbivanja, koja se ne odnose na rodni kraj iz koga nosi grižu savjesti, zašto ga je morao napustiti. Nameće se i pitanje zašto su Nikoli  koze postale glavni motiv, iako je uvijek znao da ističe da je religiozna osoba i narodni čovjek. A za koze se u narodu kaže da ih je stvorio đavo, kada je vidio da je Bog načinio ovcu. Jarci i njegovi rogovi su uvijek simbolizovali satanizam. Jedan od razloga leži u tome što je koze posle rata bilo zabranjeno držati, što je najviše pogodilo siromašno stanovništvo na jugu zemlje, koje nije imalo veće pašnjake za izdržavanje druge stoke. Zato je Gvozdo u znaku protesta prema komunističkoj vlasti, postao zaštitnik koza, pa ih je počeo slikati kad su već bile i zaboravljene, što je oportunom stanovništvu godilo.

Kupovale su se jedino njegove koze, što iz protesta prema vlastima, što zbog nostalgične komičnosti. Pikaso je napravio samo jednu skulpturu koze koja govori mnogo više od svih Gvozdovih, koji ih je nacrtao na hiljade. Zapravo, njegove su koze kao mokri peškiri sa rogovima, rašireni i okačeni u nekom prostranijem kupatilu sa plavičasto dizajniranim keramičkim pločicama. Drugi njegov serijski važan motiv su seljani natovareni bremenima drva i granja, koja su se mogla rijetko đe viđeti, jer se takav tovar prenosio konjima i magarcima, a oni imućniji i volovima. Ali ta patetična drama mu je bila bitna kao važan sociološki segment, kome je bila naklonjena komunistička vlast, za koju je radio i brojne slike sa socrealističkom tematikom. Tako je svojim motivima zadovoljavao različite frakcije, a sebi obezbjeđivao dobro ilustrovanu patetiku koja se mogla unovčiti. A po pitanju motiva interesantno je i to zašto nema drugih fizičkih aktivnosti, već je sve osiromašeno i svedeno na nekoliko prizora koji se serijski nastavljaju. Blizina jezera, njegove izmaglice i slikanje odsjaja sa njegove površine, prirodno navode na djelatnosti vezane za njega. Ali, kod Nikole nema čamaca, mreža, pa ni ribe koja je bila jedna od osnovnih prehrambenih artikala iz kraja u kome se rodio. Kao što nema nikakvog ni drveća i njinih plodova, niti loze po kojoj je Crmnica nadaleko poznata. Da li je to sve zato što toga u njegovoj memoriji nema, kao ni vina, ili postoje drugi razlozi, koji se sami po sebi nameću, a sa kojima nije vrijedno spekulisati. Ipak, kad je seoska idila u pitanju, ali i naiva, po prirodi stvari traži sadržajnost takvog tipa i kad je u pitanju ogoljela komemercijalizacija u pitanju. Vremenom je Nikola je sužavao svoju paletu, dok nije spao na svega nekolike boje. U svojoj monohromiji, sve su njegove boje hladne.

Jedino sa nebeski plavom valerski slika, a ostalima crta. Zapravo, on je nesiguran kao slikar, pa je „sliku“ prilagodio crtežu. Glavni nosioc slike je crtež, urađen u manirističkom stilu, koji se ne može tumačiti kao neka ekspresivna nota, već kao stilizacija efekta. Njegova paleta se satoji samo od jedne osnovne boje – plave, koja dominira, (koju razlaže na nebesko plavu, dok sa tamno-plavom crta konture i reljef oblika,), dok su ostale boje komparativne: zelena i cinober (kao hladna varijanta crvene). Sekundarno, od platna do platna, nekad prosijavaju  sladunjavosti ljubičaste, roze, (da izgleda kao da je slikao čipku donjeg ženskog rublja). Cinober, plavoj pojačava svilenkast utisak, a zelena najvećim dijelom stišava tvrdoću jakih kontura iscrtanih sa tamno-plavom. Dakle, o Nikolinom šturom kolorizmu se ne može afirmativno govoriti, pogotovu što boje koristi u vulgarnom obliku, bez oplemenjavanja sa drugima na paleti. Efekat slike najviše odaju gusto bijeličasta istačkanost svake površine, koje prate linearan dio crteža. Time slika dobija atmosferu i prozračnos. U jugoslovenskoj naivi slično je radio Antun Bahunek, ali kao izražajniji kolorista. Na početku svog studiranja Nikola se opredijelio za vajarstvo. Nosio ga je nadrealistički dar, s kojim je htio da drveće svog kraja preobrazi u skulpture. Ipak, odlučio se magistrirati slikarsvo, kod tada već čuvenog Milunovića. Na samom početku bio je izbačen sa studija, ali se nije predavao, već je tajno, u nekom od hodnika slikao. Nakon izvjesnog vremena primijetio ga je Milunović i pozvao ga da donese radove. Na njima su bili naslikani autorovi roditelji, koji su se Milunoviću dopali, pa ga je pozvao da se vrati u klasu, đe je i magistrirao.

Ti slikarski početci, koje je napravio na portretima svojih roditelja, modernistički zrelo su govorili o Nikolinom senzibilitetu, koji je u slikarskoj nesigurnosti krio jaku dozu iskrenosti. Na pointilistički način on je uspio ispisati lirsku poetiku likova zarobljenih težačkim  životom, koja je odisala nekom, vremenom narušenoj, drevnom freskom ikonografijom, koja joj nije uspjela uništiti monumentalnost psihološke drame. Ipak, Nikola ubrzo profaniše taj prvi iskazani senzibilitet. On vrši i dekadenciju samog pointilizma, poput kakvog molera, svodeći ga na jednolično šablonsko tačkanje crtača, sa transparentno razrijeđenom bijelom bojom. U jedinoj izdatoj Enciklopediji jugoslovenske umjetnosti (Zagreb, 1984), nije prikazana nijedna njegova slika, a u opisu se samo kaže: „U dramatičnim kompozicijama analizira odnos figure i krajolika (Žeđ, 1977; Kamenoresci, 1978). Gustim spletom valovitih linija ističe dubinu i kretanje (Samotnjak, 1978; Poslije oluje, 1979).“  A to je izvedeno iz uvodnih riječi kataloga Ž. Komanina sa izložbe u Tuzli 1979.

Mada je i tada izlagao na brojnim izložbama i u inostranstvu izbjeglo se i reći o njegovom načinu slikanja jer je već tada osporavano njegovo slikarstvo u vodećim umjetničkim krugovima u zemlji. Ipak, na domaćem terenu, Nikolin slikarski opus prate brojni hvalospjevi. Njegova životna deviza je bila: „Bolje prvi u svom selu nego drugi u svijetu,“ koja mu je davala za pravo da u slikarstvu ne napravi nikakav prodor, već samo da se dopadne svojim „seljanima“. (Što je isto kao reći da je bolje biti kralj kiča, nego ikakav kralj.) Ta dosljednost ga je učinila onim što danas jeste na ovoj izložbi. On je žrtva svojih ideala. Njegova profesorska karijera koja je započeta u Nikšiću, a potom nastavljena na Cetinju, učinila ga je nedodirljivim za mnoge likovne kritičare, tako da je i u komercijalizaciji svojih djela izvukao veliku korist. Nikšićka željezara mu je već tada otkupila veliki broj radova sa socrealističkom tematikom. Njegove slike se nalaze u brojnim opštinama, često sa kolijevkama koje se dižu u nebo, da se može reći da je najprodavaniji slikar u Crnoj Gori. Pokazivao je i komercijalnu prilagodljivost. Kad ne nose jarad i bremena drva, njegovi junaci nose i kompjutere, što je zavisilo od poručioca. Time je svakako povlačio i veliku zavist kod nekih kolega, koji su ispredali brojne anegdote o njemu, ali, unatoč svemu, njegova moć u društvu bila je jača od svega.

Istovremeno je održavao vezu sa Tempom, Veljkom Milatovićem (koga je pozvao za kuma), i popovima. A istina je i to da je dolaskom u Nikšić za profesora crtanja na Višoj pedagoškoj akademiji podigao na noge Odsjek likovnog smjera, koji je bio pred propadanje. Dao je veliki doprinos poboljšanju uslova za rad, kao i formiranju cetinjskog Fakulteta likovnih umjetnosti, ali je izvukao korist iz svega. Formirao je kadar koji je samo njemu odgovarao. Tražio je od drugih neprikosnovenu poslušnost. Od početka do kraja svoje službe bio je alfa i omega na fakultetu. U Nikšiću je dijelio diplome ko je god pokazivao želju da je ima. Nije razmišljao o tome da je takvim činom devalvirao rad onih vrijednih. Ono što drugi fakulteti, vezani za praktičnu nastavu, nijesu imali, jeste vanredno studiranje, putem kojeg su brojni dobijali diplome a da nijesu znali ni đe se prostorije za praktičnu nastavu nalaze. Time je, svakako, zadužio brojne sugrađane, jer ta vrsta „humanosti“ se kod nas uvijek cijenila. Redovni studenti su uglavnom bili oni koji su se pripremali za prijemni ispit na nekoj od jugoslovenskih akademija. Ali, i tu je Nikola nekim svojim miljenicima znao priskočiti u pomoć, jer je poznavao prištinske profesore, đe je nekad sa njima i radio. Zapravo, on je heroj našega vremena i živa legenda kako se i bez osnovnog obrazovanja stiče profesorska titula, pa se nije čuditi što tuđe potcjenjuje, liše svoje đece, kao svaki seoski mještanin.

Kao akademski umjetnik sa magistraturom slikara, Nikola se počeo baviti naivom. To je vrijeme kad naiva u Jugoslaviji doživljava procvat, i kad plejada brojnih naivaca izlaže po svijetu. Njina djela otkupljuju poznati muzeji, a cijene nekih djela postaju enormno visoke. Tada su amateri iz naroda jasno pokazali da su slikarskim talentom bogatiji i od mnogih akademaca. Sava Stojkov uvjerljivo otkriva psihu seljana koji pripaljuje ćik cigarete, sa svim etnološkim detaljima odjeće, poput akademca. Gotovo hiperrealistički slika crkvu Slobodan Jeremić. Brojnost prominenata naive je bila impozantna. Radilo se na njinom omasovljenju, koje je ohrabrivao Hegedušić riječima da se u većoj brojnosti žaba može naći jedan Karuzo. Naivci su imali i svoju tradiciju koja je bila starija od mnogih profesionalnih likovnih udruženja. Među osnivačima prvog udruženja naivaca „Zemlja“, 1939. bio je velikan jugoslovenskog slikarstva Krsto Hegedušić. A najbolju promociju naive uradio je likovni kritičar Oto Bihalji sa njenom izložbom u Parizu, na kojoj crnogorskih naivaca nije bilo. Kod nas je njin broj bio zanemarljivo mali, pa su neki akademci u njoj našli šensu. To je jedan od razloga zašto neki naši akademci „zaboravljaju“ šta su učili u školi i počinju da imitiraju naivce, umjesto da se u noj izgrađuju, što se ne može nazvati akademizmom niti pravom naivom. Htjeli ili ne usiljenost vremenom postaje očigledna, a time i predmet kiča.

1 2

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2798

Objavio dana sep 9 2014. u kategoriji Likovni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV