Umjetnost bez kvaliteta

Centar savremene umjetnosti organizovao je izložbu Jelene Tomašević. Otvarana je 9. septembra 2010. u 20h, u galeriji Dvorac Petrovića u Podgorici.

Na pozivnici je, u dadaističkom stilu, kombinovana fotografija i crtez, lako kompjuterski spojena pa se ne moze svrstati ni u umjetničku fotografiju niti u kompjutersku grafiku. Ali, njena feministička simbolika je privukla pažnju.

Desno na pozivnici je crtež kuće a lijevo je fragment ženskog torza sa spojenim šakama u krilu i sa tetovažom stepenica na jednoj ruci, što bi trebalo da predstavlja vlastiti izbor svog položaja u toj kuci: da bude nečiji životni trofej ali i neophodan seksualni objekat.
Takav stav nije nikakvo rešenje ali može biti dobra likovna osnova za sliku. Ali slike nema. Umjetnica je propustila to da uradi iako se s pozivnicom mogla napraviti vizuelna veza sa izložbom.

U galerijskom prostoru posjetioce je dočekao transportni plavi kontejner u koji se moglo priviriti sa suprotne strane ulaza u galeriju dok je sav ostali izložbeni prostor bio prazan i zamračen. Kao neka čerga u sred stana. Pogledom u njegovu unutrašnjost mogle su se vidjeti nekolike “slike” nasumice izložene na sivim zidovima ove tijesne, improvizovane prostorije odnosno kutije.

Ovu simboliku uljeza u vlastiti izložbeni prostor umjetnika moguće je protumačiti kao revolt djeteta prema staratelju. Zato budi sentimentalnost. Ovo poigravanje je banalizovanje stvarnosti. Po logici Jelene, zločin treba izvršiti da bi se uvjerili da on postoji. Zapravo to je performans ili kako bi Podgoričani rekli – sprdnja koja mase uveseljava – koja svojim interaktivnim sadržajem i analogijom treba da podsjeti publiku na neki događaj ili dešavanje.

U ovom slučaju najbliža je skorašnja izložba Karavađa u istoj galeriji ili ikona Filermosa na Cetinju. Simbolika nije asocijacija da bi se laički i proizvoljno moglo bilo kako tumačiti, jer u ovom vijeku profesionalizma to ni etika ne dozvoljava. Ona se razumije ili nerazumije.
I otkud potreba da se sa već spremljenim radovima za izložbu uđe u rizik sa banalnošću nekog performansa?
Veće galerije progutaju radove mnogih umjetika, jer veličinom svog prostora traže ispunjenje, snagom i kvalitetom djela. Jelenini crteži su inferiorni za to, poput kapljica vazduha u sportskoj dvorani. Da bi prikrila to, dosjetila se performansa sa kontejnerom. Njeni su crteži blijedi, bez snage. Kao da su crtani vrhovima mogućnosti, pa su i sa male udaljenosti u svojoj bjelini neprimjetni. A sa svojim crnim širokim ramovima izgledali bi kao čitulje u hladnoj mrtvačnici.

Tako je dio publike, ni kriv ni dužan, još jednom ponižen i omalovažen nečijom “dobrom” voljom da joj se saopšti “isina”. Ovaj put i samim sadržajem “kutije” što ne vjerujem da je autorki bio cilj. Olako, drsko, neupućeno i bespotrebno Tomaševićka se poigrala simbolizmom.

Na “slikama” – tačnije crtežima, i na prvi pogled je vidna egzistencijalna opservacija smisla neizbježnosti ali i paradoksa čovjekovih stremljenja i ostvarenosti. ”Savremene” teme i dileme prati ogoljen “stripovski” crtež. Konture oblika ispisane su ujednačenom linijom kao kad djeca preko indiga prenose oblike sa fotografija na čist papir. Takav crtež posmatraču ne zadržava nikakvu pažnju. Ta šturost, reklo bi se, urađena je zbog jeftine simbolike onog što predstavlja ali i linearne kompozicije (ako je ima) koja ih “čvsto” drži na okupu u bezvazdušnom prostoru, u potpunoj bjelini podloge, odnosno pozadine sa naznakama blage fakture, bez ikakvih sjenki i kontrasta.
Crteži su koncipirani da budu poruke – kao revolt životu ali su bez daha ostali na nivou ilustracije trenutka neke pojave. Crteži se ne bi osjećali strancima na bilo kakvoj smotri karikature ili stripa. To sve skupa govori o autorovoj inventivnosti i sklonosti ka ilustracijama u karikaturalnosti događaja i doživljaja. Atmosfera je dizajnerska, prozračna, linearna i hladna poput nekih kod Francisa Bacona i Davida Hackneya ali za razliku od njih ogoljena i netaknuta ili rijetko, inkorporirana jednoličnim, kao fleke, tonski jednoličnim poljima.

Sve skupa, može se reći da je u duhu konkretizma koji afirmiše amaterizam. Na samoj pojavi bio je osuđivan od domaće likovne kritike na čelu sa Lazarom Trifunovićem. Tada taj talas iz Beograda skoro da i nije dotakao Crnu Goru.

Danas u svijetu ovi likovni pravci jedva da egzistiraju poput djela Camen Calva ali im se kod nas odaje puna pažnja na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti, što govore i brojne domaće nagrade ove umjetnice pa i učestvovanje na Venecijanskom bijanalu 2005.
Ono što se tada najviše zamjeralo konkretizmu je jeftin i siromašan crtež kao i banalnost dizajna i plagijastva kojim su ideje bile predstavljane. Takav sadržaj, govorilo se, pratile su površne i besmislene ideje a likovnost potpuno gubila ili odlazila u kakav-takav dizajn. Riječ je o nekoj vrsti pomodarstva, poput onog “uradi sam”.

Performans kakav je predstavila Jelena Tomašević ovom prilikom, po svom porijeklu i prirodi je laička “predstava”. O njegovom kvalitetu se ne može raspravljati jer ga nema. A da li se može svrstati u bilo kakvu umjetnost, pa i multimedijalnu ili ga jednostavno samo prihvatiti kao laičku umjetnost, i kao takvu bez kriterija kao folklornu umjetnost – to ostaje da se vidi. Popularno rečeno: umjetnost za sve ili samo umjetnost za djevojke.

ŠTA JE TO PERFORMANS?

Performans neki svrstavaju u likovnu umjetnost. Dodirne tačke sa njom nisu ni malo veće od onih koje likovna umjetnost ima sa drugim umjetnostima, poput filma, pozorišta, baleta i sl. Svoju afirmaciju performans je dostigao kad i alternativno pozorište jer je iz njega i poniklo. On i liči na segmete takvog pozorišta sa svim njegovim atributima pa i svojim multimedijalnim pristupom.

Izuzev što je samoinicijativan, sa amaterskom režijom i glumom što u alternativnom pozorištu nije neophodno, performans može da izvodi bilo ko, jer je u potpunosti laička djelatnost. Ali, činjenice govore da performans isključivo primjenjuju ljudi koji su po struci likovnjaci. Da li je to rezultat uspješnosti na likovnom polju ili neuspješnosti?

Kao što su to nekad bile folklorne umjetnosti performans je danas za savremeno potrošačko društvo postao poželjan jer je jeftin i prilagođen svakom ambijentu i prilici. Tu je da svojom senzacijom, odnosno demonstracijom, pozajmljenom od “formalista”, rastjeruje patološku potrošačku monotoniju i svojim egzibicionizmom podigne ili zbuni mobilnost lakomnom i površnom duhu. Bilo da se obavlja u muzeju ili tržnom centru performans je spekulativna djelatnost.

U nekoj jeftinoj propagandi ili brošuri za aerobik i sl. izvodjači performansa izjavljuju da “koriste svoje tijelo kao subjekt, objekt i medijum, ispitujući fizičke i mentalne limite svoga bića”. Lažno se predstavljaju kao da od njih počinje filozofija i da je to neko njihovo dostignuće. Pa kao mađioničari, “prodiranjem kroz tijelo oslobađaju njegove spiritualne energije” i otkrivaju neke veze sa istočnjačkih prostora kao neki spiritualni mediji.

Zašto je performans laička i spekulativna djelatnost? Jednostavno je odgovoriti. Njeno pravo porijeklo nijesu umjetnosti već psihologija djece kada obuvaju očeve ili majčine cipele. To su primitivni obredi i inicijacije ili kako bi antropolozi rekli: simpatičke magije predaka (poput Dodola) od kojih vode porijeklo i karnevali.

Najbolja naša, narodna riječ za performans, odnosno takvu vrstu predstava, jeste ona koju djeca koriste: “pretvaranje”- kao svakodnevna pojava. Sa publikom ili bez nje ona je na neki način uvijek imitiranje već zamišljenih, uobraženih iskustava. A pretvaranja odraslih imaju za cilj vulgaran, primitivan preobražaj nečega.

Papirić djetetu moze da predstavlja novac. Takva pretvaranja, odnosno performansi prethode sazrijevanju ličnosti. Zrelu, izgrađenu ličnost traži umjetnost. A ne poremećenu kao što je bio Kaligula. To se može nazvati i pretečom performansa. Međutim, to se izbjegava zbog njegove bolesne naravi. Ali ako “nova” kovanica ili viđenje “performansa” nije postojala u njegovo vrijeme ne znači da uvođenje konja u senat , i druge stvari, nisu performans i to baš u onakavom smislu kakvim ga predstavljaju savremeni njegovi izvođači.

Performans je fizička predstava psihičkog utiska – kao sto je svaka riječ i radnja. Utisci su različiti, tako i performansi. Zajedničko im je i to što sve ide u prenosni kružni tok interaktivno sa publikom sto čini i svaki neposredan govor ili igra i mnoge druge radnje.
One koji se promovišu kao “umjetnički” obično su na zadatu temu i pred publikom, zbog čega se mogu nazvati angažovanim ili eksperimentalnim. Ta njihova angažovanost ih razlikuje od performansa svakodnevnog života.

Ništa manje nisu laička od onih koje upražnjavaju obični ljudi u svakodnevnom životu. Mnogi “umjetnički“ performansi zato teže izvještačenosti i banalnostima do lakrdije i apsurda. Neki su “bizarni” poput mutavca koji priča na telefon a neki “impresivni” po svojoj dužini – poput sjedenja na jedno mjesto – sto je za Ginisa a nikako za Umjetnost.
Bratislav Bato Medojević (autor je akademski slikar)