Devastacija crnogorskih manastira: Beška

Piše: arh. Miodrag Miško Bajković

Manastir Beška smješten na śevernu stranu istoimenog otoka u Skadarskom jezeru, osnovan je neđe u potonje dvije decenije XIV stoljeća, kada je Đurđe II Stracimirović Balšić, sagradio crkvu Svetog Đorđa, a u svakojem slučaju prije Đurđeve smrti 1403. godine. Izbor otoka Beška za gradnju crkve skoro sigurno bio je vezan i za činjenicu – da su na njoj već postojali ostaci manje trobrodne bazilike koja se, po karakteristikama, može datirat u vrijeme Vojislavljevića. U neposrednoj blizini ove manastirske crkve, Đurđeva žena Jelena, podigla je 1439. godine, upravo na ostacima spomenute Vojislavljevića bazilike (nad njezinim središnjim brodom), svoju grobnu crkvu, posvjećenu Presvetoj Bogorodici, o čemu śedoči ktitorski natpis.

Śeverozapadno od crkve Svetog Đorđa, bila je krajem XIV stoljeća, izgrađena kuća na dva boja, čiji su zidovi djelimično sačuvani, a koja je služila kâ konak, što znači – da su ovi manastirski kompleks nekad činjele: dvije crkve i konak.Površina ostataka konaka (osnova donjeg boja ima cca 300 m2), govori o značaju i, po svemu sudeći, o brojnosti monaške zajednice u ta doba. Manastir je u srednjem vijeku bio važan prepisivački centar u kojem su nastala i dva poznata rukopisa: »Šestodnevnik« i »Gorički zbornik«. Nedugo po izgradnji crkve Presvete Bogorodice, već tokom druge polovine XV stoljeća, ovo značajno manastirsko središte je, pred najezdom osmanlija, napušteno, a prije 1485. godine, kada to konstatuje Ivan Crnojević.

Crkva Svetog Đorđa ima osnovu izduženog oblika, dimenzija horizontalnog gabarita 6 x 20m. Pripada tipu trikonhosnih crkava Zetske graditeljske škole, sa kupolom nad centralnom zonom naosa, pod kojom je kružni (cilindrični) tambur na niskom-plitkom kvadratnom postolju, koje se oslanja na četiri isturena pilastra. Istovremeno kad je crkva građena, uz zapadni zid naosa, formirana je prostrana priprata zasvedena gotičkim rebrastim svodom, na čijoj se zapadnoj fasadi uzdiže visoko i moćno kampanjelo na preslicu sa tri okna. Nekad je pri istoj fasadi postoja drveni trijem. Pomeđu ostalijeh karakterističnih detalja vrijedno je naglasit da je crkva vanka zidana pritesanim kamenim blokovima, slaganim u pravilne horizontalne redove, a posebice je brižljivo zidana zapadna fasada.

»Zavod za zaštitu spomenika kulture« sa Cetinja je 1966. godine, izveo zaštitne konzervatorske radove na crkvi Svetog Đorđa, koji su podrazumijevali čišćenje crkve od bujne vegetacije, uklanjanje nestabilnih djelova zidova i njihovo preziđivanje. Tom prilikom je rekonstruisan i gornji dio monumentalnog zvonika, đe su bila okna na preslicu.   

Crkva Presvete Bogorodice je jednobrodna građevina pravougaone osnove, dimenzija 4,5 x 6,5 m, sa polukružnom oltarskom apsidom na istočnoj strani i kampanjelom na preslicu sa jednim oknom. Naos, zasveden ovoidnim (jajolikim) svodom, podijeljen je na dva jednaka traveja parom plitkih pilastera, pomeđu kojih je u zoni svoda ojačavajući luk. Zidanje je izvedeno tesanim kamenim kvaderima slaganim u pravilne horizontalne redove.

Ubrzo nakon završetka gradnje crkve 1439. godine, već sredinom XV stoljeća, dozidane su sa śeverne i južne strane uske i dugačke kapele sa polukružnim apsidama (paraklisi). Južni paraklis je bio otvoren, jer umjesto zida prema jugu, ima četiri stupca. Glede na očuvane konzole i na zapadnoj fasadi i ostatke zidova ispred crkve – može se tvrdit da je crkva sa dvije strane (južne i zapadne) bila »opasana« trijemom (jednoslivnim krovom), dok se paraklis na śevernu stranu – istom bio nadkriven jednoslivnim krovom, ali je, pomišljam, prema śeveru i otvorenom jezeru bio »puni« zid, sporad orjentacije, to jes, klimatskih uslova (posebice vjetrova).

Situacija manastirskog kompleksa 1971. godine

Crkvu je prvi put obnovio knjaz Nikola 1901. godine, kada je izveden zvonik na preslicu. Nakon arheoloških istraživačkih radova 1970. godine, obavljeni su konzervatorski radovi na crkvi Presvete Bogorodice sa ostacima starije trobrodne bazilike i uređen je prostor oko crkve i pristup od jezera.

Obimna arheološka istraživanja izvršena su 1986. godine. Ovi radovi su u potpunosti definisali manastirski kompleks: prilazni put sa stepeništem, ostatke trijema ispred crkve Svetog Đorđa, tragove ograde i značajne ostatke manastirskih konaka sa śeverozapadne strane. Rezultati arheoloških istraživanja omogućili su da »Zavod za zaštititu spomenika kulture« 1991. godine, sačini projekat sanacije manastirskog kompleksa. Projektom su obuhvaćene obije crkve, prilazni put i manastirska porta, dok su ostaci manastirskih konaka predvićeni za djelimičnu nadogradnju i restauraciju, odnosno konzervaciju.

Situacija manastirskog kompleksa 2013. godine

Tako je na otoku Beška bilo do unazad decenije i po – to jes, do 2002. godine.

A kako je danas?

Otkad je i Manastir Bešku »zbrinula« okupatorska, zlonamjerna, zločinačka, antihrišćanska i anticrnogorska filijala-ispostava-odbor SPC u Crnoj Gori, isti je devastiran – zanavijek! Manastir Beška me najviše boli, pa ne samo sporad toga:

 

  • što se na ovom mjestu gradilo i obnavljalo u doba sve četiri crnogorske dinastije;
  • što je Bodinova trobrodna bazilika, koja je – iako mnogo manjih dimenzija, za uzor imala ranohrišćansku trobrodnu, troapsidalnu baziliku sa Martinićke gradine (Lontodokla), biskupskog centra krajem VII vijeka – bila (uz Prečistu Krajinsku i trikonhos sa Tophale) najstarija sakralna građevina na Skadarskom jezeru;
  • što je mudri ktitor crkve Svetog Đorđa, Đurđe II Stracimirović Balšić, vaskolik jun mjesec 1389. godine – preśedio doma i nije šilja svoju vojsku na »tamo njihovo« Kosovo, šparajući tako živote našijema precima (teke da je Nikola pođešto naučio od Đurđa);
  • što ovi manastirski kompleks śedoči i »priča« višeslojnu, značajnu i osobitu priču iz naše crnogorske povjesnice u doba Balšića;

 

 

Ostaci prvobitnog konaka

No, priđe svega i povrh svega – sporad nekad prekrasne slike i logike, koju je ovi kompleks tvorio i ima’ u prostoru, kâ i sporad izuzetno vrijedne arhitekture njegovijeh crkava(h)! Manastirski kompleks Beška, kâ što je već rečeno, »nekad« su činjele dvije crkve i konak, longitudinalno postavljene glede śeveroistočne obale ovoga otoka.

 

Viđeno s Jezera – na lijevu bandu kompleksa bila je mala crkva Presvete Bogorodice, posred istog (na nešto višoj koti terena) crkva Svetog Đorđa i na desnu bandu konak (istom na malo nižoj koti terena od središnje crkve). Ta nekadašnja slika i logika u prostoru se dodatno može i ovako opisat-analizirat: Posred kompleksa, sa svojim položajem, ukupnim volumenom i moćnim kampanjelom (koje je bilo najuzdignutija tačka-arhitektonski elemenat vaskolike kompozicije), dominirala je crkva Svetog Đorđa, dok su lijevo i desno od nje ravnotežu kompozicije činjele crkva Presvete Bogorodice i kuća-konak – u čijoj je pozadini lebđela valovita kontura ovoga školja. Kako je sve to samo bilo uzvišeno a tako jednostavno osmišljeno u konkretnom fizičkom prostoru i, vama čitaocima, u ovom trenutku – lako zamislit-viđet-imat pred očima tu vizuru.  Znaven i ośećajan odnos do gradnje u prirodnom kontekstu, naših starih majstora-graditelja – rukovođenih onijem nečujnim unutrašnjim »glasom«, koji kâ da im je zborio:

»Arhitektura je nadogradnja prirode, koja, uz njezino poštovanje i uvažavanje, s prirodom čini cjelinu – samim tijem i ljepotu«, ogleda se i u još nekoliko razloga za izbor baš tijeh lokacija za gradnju crkava, a posebice kuće-konaka.

Naime, nekadašnji konak je bio tako izgrađen i orijentisan, da je sprva »pred sobom« ima’ zapadnu (ulaznu) fasadu crkve Svetog Đorđa, a poznije i crkvu Presvete Bogorodice, to jes, svojom ulaznom fasadom bio je obrnut put crkava(h).

Konak je »gleda« crkve – a crkve su »gledale« konak.

Takođe, izuzetno je značajno što je stari konak bio primaknut samom brdu i stijenama, koje se, naravno, i danas uzdižu i snažno nadvisuju ostatke njegovih zidova. To znači – da je ovu kuću, iako je bila na dva boja, tako priljubljenu pri brdu, odnosno – veličinu njezinog ukupnog volumena, a posebice vertikalnog gabarita – taj i takav spoj (odnos) prirode i građene strukture – vizuelno činio manjom i »stopljenom« sa okolicom.

Upravo tijem, kâ i položajem i skromnom veličinom crkve Presvete Bogorodice – crkvi Svetog Đorđa je »dat-ostavljen« značaj dominante u prostoru! Tačno je da je naniže od Crkve Svetog Đorđa, upraj pri samom Jezeru, »sabijena i zabijena« nekad postojala pomoćna prizemna kuća malijeh dimenzija, koja, uz takvo njezino lociranje, nimalo nije uplivala na generalnu kompoziciju i sliku ovoga kompleksa.

Tome se veli – apsolutna cjelina!

Kakav neponovljiv mentalni orijentir u prostoru!

I sve je to bilo ostvareno u – longitudinalnoj formi (»potezu«)!

To se imentuje – »kunst«!

Kad se osnovni »prostorni koncept« na početku znaveno i logično »postavi« (a tako je i sa procesom projektovanja), onadijer se samo po sebi i do kraja otvaraju i ostvaruju preostala potrebita pravila, a u ovom slučaju to je – osunčanost glavne, ulazne i najduže (jugo-istočne) fasade starog konaka. S veljijem razlogom sam se zadrža na potankoj prostornoj analizi konaka iz doba Balšića (u okviru ukupnog manastirskog kompleksa), pa da ovđe ne bih prekida ovi segment teksta, odma ću uložit u analizu novoizgrađenih konaka i ostalijeh kuća(h) u najnovije doba – doba onoga nepomenika ustoličenog na Cetinje.

Vaskoliko umijeće ovdašnjih mediteranskih majstora-neimara, zetsko graditeljsko našljeđe i ovo blago (i mnoga druga sakralna blaga) crnogorske kulture je za samo deceniju-dvije doslovno – uništeno! Manastirskom kompleksu su se, bez reda i poretka, »pridale« pet novijeh kuća(h) – (nečesovi konaci, pomoćne zgrade i radionica) – od kojijeh su dvije i na po dva boja, a jedna od njih je izgrađena na cijela 3 m višoj koti terena od kote na kojoj se nalazi crkva Svetog Đorđa.

U stvari, ne mogu samo reć »bez reda i poretka«, a da podrobnije ne pojasnim, jer – iako razbačane, ipak su ove kućerine »poboli« tako da š njima »obigraju« centralnu crkvu Svetog Đorđa i nekako stvore »kružni oblik prostorne kompozicije«, to jes – »pretvaraju« postojeću izduženu-linijsku formu kompleksa – u kružnu, a davno stvorenu logiku u prostoru – obrću naopačke.

Oklen sad to?

Pa od đa’ola, trentaune (pomame) i furije današnjih graditelja (glavnina ih je pridošljaka: kako naručioca-investitora i korisnika/ca, tako i izvođača i ostalijeh »uvezenih um(j)etnika«) – koji se dofatiše našijeh svetinja(h). Ima i još pođešto, razma (osim, liše) – hoteći sve ovdašnje crnogorsko prisvojit i s ciljem nipodaštavanja isto obavezno »što više i bolje »tamo njihovijem« dopunit i/ili prepravit« i tijem »nadgradit i nadgornjat« (u stvari – potrijet), a to je:

Što pusti ne mogu (iako je u slučaju Beške taj »koncept« teke začet) bez onoga u sebi »nepobjedivog i duboko usađenog koda« (koji im tokom 500 godina(h) Turci »uđenuše«) – da se u okolici manastirske crkve mora gradit sa svakoje njezine bande – dakle: treba se dobro »okružit, utvrdit, zapatat i odbranit« (posebice došljedno sprovedeno kod Manastira Ždreba(o)nik, Ćelija

 Piperska, itd.).

Glede »arhitekture« ovijeh kuća(h) i njihovog dvornjeg izgleda – treba reć:

Arhitektura ovoga manastirskog kompleksa je po svojim karateristikama pripadala širem mediteranskom korpusu arhitekture, uz osobenost ovdašnje Zetske graditeljske škole (Zetske romaničke (zapadne) tradicije) – a sad je tu zastupljen malo i »šumadijski stil« (ja mnim i odgovorno kâ arhitekt tvrdim – da mu ovđe mjesta nije) – malo »arhitektura« dibidus kâ sve one na crno izgrađene kućerine po predgrađima bilo koje depresivne balkanske varoši. 

Njihovo lociranje i arhitektonsko »oblikovanje«, to jes, uopšte njihovo postojanje na prostoru Manastira Beška – devastira, devalvira i degradira arhitektonske, prostorne i kulturne vrijednosti ovoga manastira. Vizi kojizi čitate ovi tekst se, naravno, śećate da sam, priđe samo jedne stranice papira formata A4 formata, zborio o: divnoj-sjajnoj slici, fenomenalnoj kompoziciji, značajnom graditeljstvu i moćnom mentalnom orjentiru u prostoru na otoku Beška, koji su naši starizi (doslovno) majstori znavali izgradit – tvoreći konkretan i krasan kulturni pejzaž.

I bez ičesove dalje analize, što se ovđe učinjelo od samih crkava – sad već, na osnovu gore opisanih pet kućerina(h), a sporad

 nastalih posljedica(h) – mogu slobodno napisat: da je nekadašnja slika Manastira Beška na istoimenom školju – zasvagda nestala!       

Ne bilo primijenjeno – to bi izgledalo taman kâ da nam iz doma neko ponese-ukrade jednu od najdražih slika (izuzetne umjetničke vrijednosti), koju su nam preci ostavili – teke s tom razlikom što je ona nekadašnja slika Beške, ukradena jednoj državi i cijeloj jednoj naciji, koju su nam Balšići ostavili i koja je śedočila o našoj tadašnjoj zaista značajnoj arhitekturi (kulturi).

A, sve je to (za iste pare) moglo drugačije – obnavljanjem starog konaka u okviru njegovog horizontalnog i vertikalnog gabarita. Imajući u vidu veliku površinu ovoga konaka u osnovi, kâ i to da se radilo o spratnoj kući – svi postojeći novostvoreni sadržaji, komotno su mogli bit smješteni u gabarite nekadašnjeg konaka.

Stručnjaci zvanične državne institucije »Uprave za zaštitu kulturnih dobara« sa Cetinja – napravili bi projekat rekonstrukcije Balšića konaka ili bi izrada takve dokumentacije bila povjerena nekojem licenciranom projektnom birou, koji bi je, u skladu sa konzervatorskim i urbanističko-tehničkim uslovima – uradio. Nakon dobijanja potrebitih saglasnosti, izdata bi bila građevinska dozvola i – sve bi bilo kâ u civilizovanim evropskim državama.

Jedino tako je – pravo, zakonima propisano, stručno utemeljeno, arhitektonski kvalitetno, estetski značajno, prostorno neophodno, kulturološki neizbježno i, uz poštovanje slavne prošlosti i ponosnog našljeđa (a to od nas ištu Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići i Petrovići) – jedino vrijedno!

Je li ovo ostvarit bila nečesova velja muka i zadaća i nečesovi osobiti marifetluk?!?

 

Crkva Svetog Đorđa

 

Pod u crkvi je popločan mašinski rezanim pravougaonim pločama i nijesu ostavljeni podaci o prvobitnom. Na isti način su obrađeni kameni vijenci ispod krova crkve i djelovi vanjskih zidova, kâ i »novi« kameni okviri (portal) oko ulaznih vrata. Đurđev portal star 620-630 godina i višijem dijelom sačuvan-originalan, je vjerovatno suturisan ili razbijen u komate i, može bit, uzidan u tamo nečesovu među.

Krov i kupola su prekriveni limom, a izvorni prekrivač na ovijema crkvama, kâ i na svim manastirskim kompleksima na Skadarskom jezeru – nekad su bile kamene štive-ploče. Unutrašnji zidovi su malterisani, okrečeni bijelom bojom i pripravljeni za fresko-pisanje. Malterisanjem skladne unutrašnjosti crkve trajno je uništena mugućnost »čitanja« unutrašnjeg sloga gradnje, koji je imao izuzetan značaj za izučavanje ovoga specifičnog tipa sakralnih građevina.

Ponavljaju se i ovđe neke iste »intervencije« kâ i na Manastiru Starčevo.

Što mnim o fresko-pisanju starih crnogorskih manastirskih crkava u današnje doba i tijema novim i »inventivnim slikarskim djelima« pridošljaka na njima tuđi i daleki Mediteran – napisâ sam u tekstu o Manastiru Starčevo. Fresko-dekoracijom crkva će (tvrdim) bit »ukrašena« su ona dva »tamo njihova« insana – Simeonom (okupator Duklje i zlotvor naših predaka Dukljana) i njegovim najmlađim đetićem Savom (»hrišćanin« sumnjive suštine).

Već sam ovđe spomenuo da je »Zavod za zaštitu spomenika kulture« 1966. godine izveo zaštitne konzervatorske radove na ovoj crkvi i da je tom prilikom (pomeđu ostalog) rekonstruisan i gornji dio monumentalnog zvonika, đe su bila okna na preslicu. Znači – znatno veći dio ukupne mase zida zvonika (sve do početka donja dva okna, ka i jedan dio zida koji je sa śeverne strane formirao lijevo okno u njegovoj punoj visini), bio je do i nakon konzervatorskih radova – originalno sačuvan!

Sad slijedi prosto nevjerovatna stvar (podatak) koju moždane ćelije svakojeg normalnog stanovnika starog kontinenta (đe i nama stoji dom), a da ne zborim normalnog istoričara umjetnosti ili arhitekte, posebice arhitekata koji su svoj radni vijek posvjetili obnovi i zaštiti sakralne i vernakularne arhitekture (poput onoga mojeg profesora sa arhitektonskog fakulteta u Ljubljani, s početka ove studije) – zanago ne mogu apsorbovat.

Vjerovali ili ne: vaskoliki moćni zvonik na preslicu sa tri okna, »obnovitelji« ovoga našeg arhitektonskog, istorijskog i kulturnog dragulja su oburdali – da bi ga konstruktivno (armirano-betonski) »ujačili«, pa iznova ozidali, to jes – kako je njima bilo drago i laički »prezidali«. Tako su potpuno uništeni podaci o tehnici zidanja, originalnom materijalu i prvobitnom izgledu – uništene su sve originalne partije zvonika.

Injektiranjem betona (ubrizgavanjem betona pod pritiskom) konstruktivno se uspješno saniraju bedemi, fortifikacije – srednjevjekovne zidine debljine i po nekoliko metara, a ne jedno kampanjelo (koje uopše nije bilo u nečesovom problematičnom konstruktivnom stanju) – čija je debljina zida cca 1 m i to pristupačnim za injektiranje sa svakoje njegove bande! Tehnički je to prosto šćela bit sitnica, da se na ovi način zvonik crkve Svetog Đorđa konstruktivno ujači – i sve to bez da bi se ijedan jedini krš mora šenut, a kamoli vaskoliko kampanjelo »razvalit«!

Ajde da su barem svakoji postojeći obrađeni kamen i prekrivnu kamenu ploču povrh zvonika, kad su razmicali-skidali – numerički označili i, nakon armirano-betonskih bajagi »neophodnih intervencija«, ponovo vrnuli tačno đe im je bilo mjesto (mada ni to nikako ne priznajem nit prihvatam), pa da rečemo da su – naručioci-investitori, korisnice-stanovnice manastira, statičar (bilo ga je), projektant (jedan »stručnjak« je i taj novi izgled kampanjela mora stavit na papir) i majstori-izvođači – bili žnaveni i, naravno, prije i povrh svega – teke ićno »dobronamjerni«, dok spominjat čak nivo etike do struke (za pojedine pobrojane »neimare«), ovđe bi s moje strane bilo vrlo neumjesno, jer nijesu zaslužili da uz njih takve ide – uzvišena etika.  

Nijesu ni svi nekadašnji krši vrnuti, nit su vrnuti krši vrnuti na isto mjesto, nit je isti broj redova krša(h) u visini okana na preslicu ka nakon rekonstrukcije iz 1966. godine, nit su prekrivne kamene ploče povrh zvonika na svoje mjesto položene, nit je ugao novijeh ploča povrh zvonika isti kâ priđe, …!

A i da jes – uz vaskoliko »švajcarski« pedantno označavanje, svakoji kamen s najvišom pažnjom i stručnošću vrnut »na svoje mjesto« na zvoniku, koji je, iznovice naglašavam – bez ičesove preše, na ovakovi priđe opisani način – uopšte tican:

 

  • ne bi to više bio oni kamen, koji su one nekoje majstorske ruke – u smiraj nekojeg septembarskog dana pri kraju XIV stoljeća, dok je kiša polako i pomalo počinjala naodit – »baš tu i tako počinule-ugradile«;
  • nit bi to više bio ni oni kamen, koji su one nekoje majstorske ruke – u osvit nekojeg aprilskog dana pri kraju XIV stoljeća, dok se s one bande jezera, poviše albanskih planina, širilo jutarnje rumenilo na istoku – »baš tu i tako počinule-ugradile«.

 

Crkva Presvete Bogorodice

 

Na ovoj crkvi su improvizovano, bez oslonca na materijalne ostatke, dokumentaciju i tradicionalna iskustva, dograđeni bočni paraklisi sa apsidama nad ostacima bočnih brodova prvobitne crkve i nova priprata nad temeljima nekadašnjeg trijema, pri čemu su uništeni stariji kulturni slojevi, koji su bili izvor podataka o izgledu crkve, tehnikama zidanja i genezi građevine.

Izgradnjom svoje zadužbine, na ostacima romaničke trobrodne bazilike Bodina Vojislavljevića – jasno je da Jelena Balšić nije imala namjeru da prvobitnu baziliku obnovi i rekonstruiše. O tome sve očigledno śedoči, a ponajviše to što se gabarit jednobrodne crkve iz 1439. godine, u tlocrtu ne poklapa sa starijom crkvom u dijelu oltarske apside (apsida nekadašnjeg centralnog-središnjeg broda bazilike bila je veća od ponovoizgrađene), kâ i to što na mjestu bočnih brodova i u zapadnom dijelu, dograđene strukture iz sredine XV stoljeća – nemaju odlike djelova bazilike.

Zato je SPC nad vaskolikom postojećom-zatečenom arhitekturom »obavila rekonstrukciju – na svoj način«!

U struci (pomeđu ostalijeh) postoji pravilo: da se prilikom rekonstrukcije građevina (crkava, srednjevjekovnih dvoraca, itd.) ide toliko daleko u prošlost, to jes, u stare strukture i slojeve – dok se gođ ima dovoljno opipljivih-pouzdanih materijalnih podataka-dokaza, uz teorijska i teoretska saznanja i pretpostavke – za vjerodostojnu rekonstrukciju istih i zaokruživanje cjeline ili segmenata.

Što će mi ova moja vaskolika u potonjih par pasusa upravo ispričana (dozvolite da metnem) akademska priča, kad na Bešku:

U zli čas samo banu »crnomantijaška ekipa« (uz svesrdnu »hrišćansku« podršku i »tehničku« pomoć militantne »uniformisane ekipe«), skupljena s konca i konopca i Bog ve pita kakvog pedigrea – i ovu crnogorsku svetinju a Balšića, što se veli, muku, jednostavno – na svoj način vandalski »prekroji«!

Glede na fundamentalni ovđe »izvedeni-sprovedeni« graditeljski zločin i kulturocid, skoro da je nevažno spominjat, ali ipak, da i ovđe ostane slijed: zidanje dograđenih partija izvedeno je  nestručno – kao i rješenje krovnih ravni – obrada zone oko otvora za vrata i okna – formiranje krovnih vijenaca – obrada spojnica.

Biće da im se silno forcalo da što priđe obave rabotu, a i građeno je zisto sumalo »majstorske vještine i žnavenosti«. Na krovu je postavljen krovni prekrivač od bakarnog lima preko cementne podloge, koja je izvedena u obnovi 1966. godine. Na prozorskim otvorima ugrađene su mašinski obrađene mermerne tranzene[1]), koje, ka takve i nijesu »baš« ovdašnja tradicija. U interijeru je izvedena nova oltarska pregrada – mašinski obrađen kameni ikonostas sa reprodukcijama ikona bez umjetničke vrijednosti.

Učinjeno neću dalje posebice opisivat, jer fotografije dovoljno zbore.

Za razliku od crkve Svetog Đorđa, đe ništa od nekadašnjeg fresko-slikarstva nije ostalo, ovđe su od starog živopisa danas u oltarskoj apsidi sačuvani fragmenti, na kojima se ne razaznaje sadržaj.

Kâ i crkva Svetog Đorđa i ova će crkvica, siguran sam – bit »piturana«. 

Đurđevu crkvu sam nazva draguljem, a Jeleninu crkvu, od kad su je moje oči prvi put viđele, doživljavam ka »biser na Jezeru«. Dozvoliću sebi da opišem moj sadašnji doživljaj iste, iako neće biti iskazano rječnikom arhitekture (ili arhitekte):

Ova novonastala i sklepana građevina očajnih proporcija, forme i detalja, me podśeća na ogromnu i nezgrapnu »žabu krastaču nad Jezerom«.

Svuđ po Crnoj Gori đe »tamo oni« stignu (pa i na ove dvije crkve) natakare mermerne, dobro bijele krstove (đe ih je bilo i đe ih nije bilo), koji se štancuju u nečesovoj radionici po nacrtima čiji se oblikovno-likovni uzori nalaze vanka Crne Gore.  Krstovi povrh naših starih crkava su većinom bili metalni i lijepih-elegantnih proporcija.

Malo im je bilo što su sve u čem su uložili i česa su se dofatili – nagrdili, no su i krst, postavljen navrh zvonika 2004. godine (prilikom sanacije preslice, koja je bila pala prije 20-tak godina) – zamijenili. To je bio jedan jedini detalj na ovom vaskolikom manastirskom kompleksu obnovljen u skladu sa projektnom dokumentacijom RZZSK. Ali, kontali su – da im nije bio dovoljno »tamo njihov«, pa su ga sporad forme, proporcija i »simbola« – brže-bolje »skrajnuli«. Vala ni ovi krst ne moga od njih skapulat.

Jedanak su ugrabili da i postolje krsta i cijele one središnje (kose) i bočne (ravne) kamene djelove povrh preslice – »za svakoji slučaj malo preslože« i promijene izgled samog završetka zvonika.  Znači, sve je na otoku Beška: izgrađeno, dograđeno, nadgrađeno, popravljeno, prepravljeno, »sanirano i obnovljeno« – bez saglasnosti službe zaštite i sprovedene zakonske procedure.

Nereverzibilnim ovđe sprovedenim radovima trajno su oštećeni ili (najvišijem dijelom) u potpunosti uništeni izvorni materijalni ostaci, čime je uništen integritet dobra kulture i nepovratno izgubljeni slojevi crnogorske kulture. Ovako se – bez poštovanja, bez razumijevanja, bez ośećaja i krvnički »čereči, raskuba i prekraja« samo tuđe – koje je bez muke i/ili na prijevaru krvoločno stečeno-oteto, a kojem »po svakoju cijenu« treba dat-nametnut svoj pečat, što u konkretnom slučaju znači:

Unijet srednjevjekovni mrak u današnji sunčani Mediteran, koji je, po prirodi stvari i u svojoj uzvišenosti, zagledan u samog sebe i dovoljan samom sebi, i koji je, sporad toga – »neoprezan« i ne brenuje opasnosti koje iza (našeg śevernog) kantuna ne patišu bečat i prežat od strane onijeh nekad – poraženih, tlačenih, obezglavljenih, obezgaćenih, isfrustriranih – pa naprečac (kad im je »moglo bit« i uz buljuk ovdašnjih kvislinga) – agresivnih, primitivnih, bijesnih, oholih i zluradih!

Drugi (civilizovani) narodi, ka zjenicu oka svojeg, čuvaju i štite svakoji krš na krš iz svoje prošlosti i dobro paze, kâ da vrše operaciju te zjenice, kako će, ako treba, skinut kaltu (malter) sa toga krša. To je tako u normalnim državama i kod naroda đe je procenat kvislinga jednocifren broj (ako ih uopšte ima – kad su dobra nacionalne kulture u pitanje), ali pri nas ima pričina (uzrok) tome što i ovđe nije kâ kod drugijeh:

Na Cetinje stoluje oni nepomenik i nekrst, a u Titograd stoluju 3-4 nevolje, koje 2-3 desetljeća vode ovu ubogu Crnu Goru, ne čineći ono što im je bila državnička obaveza – i – nacionalna dužnost, a to je – da sprovode zakone – i – zaštite dobra crnogorske kulture, svima im, a sve taman spram njihovijeh »zasluga« – crn obraz osta zadovijek!

Minimum što zaslužuju da im javno u pisanoj formi prozborim jes ovako, jer da su šćeli imali bi ponata »odbranit i zaštitit« ovi i druge crnogorske manastire i crkve. Zato, neka se potave, jer su – sporad svoje »političke odluke« da se ogriješe o zakone i Ustav Crne Gore (koji su ih jasno obavezivali), to jes – svojim žmurenjem i nečinjenjem i tijem davanjem podrške zduhi i vandalima iz SPC, doveli do nesagledivih i nepopravljivih pošljedica – sušto su, istom, zaslužili da završe na sud!

Bilo bi mi najvolije i Iskreno se nadam da će ovo što pišem, pomeđu ostalog, doneklen poslužit budućim pokoljenjima da znavaju i nikad ne pozabe-zaborave (ili barem ne – do ure udesne):Ko su »glavni i odgovorni krivci« uništenja crnogorske sakralne arhitekture – nacionalnog blaga kulture i duhovnosti i, usljed toga, uspostavljanja kulturološke okupacije do kulturocida, što će, uz mentalnu kolonizaciju Crne Gore – dovest do nestanka ove države i nas Crnogoracah!!!

Eto, što se učinje i što se čini, svuđe i po vaskolikoj Crnoj Gori, od najznačajnijeg – medijalnog – dijela nacionalne kulture, a lokalitet Beška (jedan od duhovnih, kulturnih, političkih i istorijskih centara balšićke Zete) – pośedovao je materijalne dokaze za skoro milenijum naše kulturne istorije.     

Niđe ništa više nije isto ka negda i više nikad neće i ne može bit!

[1] (tranzena: kameni dekorativni elemenat postavljen u oknima

Naredna stranica

1 2

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6438

Objavio dana Oct 13 2018. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV