Začir – pri vodi “Lijeska”

 

Sve je bilo dovedeno do perfekcije, a sve na osnovu viševjekovnog iskustva građenja na ovome terenu i podneblju (mnim na konkretne klimatske uslove) i od ponuđenih prirodnih materijala (obilje krša i to drvene građe) i njihovijeh  svojstava.

Radi se o postepeno stvorenoj prepoznatljivoj arhitektonskoj tipologiji, arhitektonskom sklopu i zaokruženoj filozofiji građenja – kȃ odrazu optimalnog i/ili racionalnog sistema.

 

Produkt svega su i bratstvenički grozdovi kuća ili čitave izgrađene kompozicije u fizičkom prostoru za čiju ljepotu – nemam riječi!

 

Naša tradicionalna arhitektura je sinonim za obije definicije tkz. organske arhitekture, a to je:

 

Prvo: znaven i ośećajan odnos do gradnje u prirodnom kontekstu ili ambijentu, naših starih (najčešće anonimnih) majstora-graditelja – rukovođenih onijem nečujnim unutrašnjim ”glasom”, koji ka da im je zborio ili šaptȃ:

 

Arhitektura je nadogradnja prirode, koja, uz njezino poštovanje i uvažavanje, s prirodom čini cjelinu – samim tijem i ljepotu.

 

To je bila arhitektura od krša – stopljena s kršima.

Tako je stvoren ovdašnji osobiti kulturni pejzaž.

 

I drugo: organska arhitektura podrazumijeva rast ruća kako se famelja širila (brojno povećavala) uz kontinuiranu dogradnju novih ”jedinica” ili djelova sa ognjištem i/ili samo dogradnju kamare/kamara na gornji boj i konobe ispod-dolje.

 

Kako u dvornjemu izgledu, tako i u unutrašnjosti našijeh starinskih kuća – sve je bilo jednostavno i pročišćeno.

To je značilo mali broj elemenata opreme unutrašnjeg prostora, koje je liše ognjšta činjela: trpeza sa stolovačima, poznije tavulin sa karijegama, škancijera, baun, banak, ‘ladnjak (ako ga je bilo) i koćete.

 

 


Unazad 100 godina jedan od ključnih ugaonih krša u temelje moderne arhitekture bio je pravac koji se zvȃ kubizam.

Radilo se o arhitekturi jasnih jednostavnih formi-kubusa i pročišćenih zidnih površina.

Poslije zaludnjega lutanja u svjetskoj arhitekturi tokom zadnjega kvarta proteklog stoljeća, danas (i u potonja približno dva desetljeća) – taj nekoji opetovani kubizam (post-postmodernistički neokubizam) čini dominantni dio savremene arhitekture.

Isto važi i za današnju opremu koja je jednostavna i svedena na minimum.

Zašto vi ovo zborim?

 

Naši preci su, sticajem okolnosti – živjeli tu jednostavnost u građenim strukturama i imali iskustvo tog ”minimalizama” u opremanju unutrašnjeg prostora – i – ostavili nam taj ”kod”.

 

Želim reći – da je taj današnji likovni izraz ili likovnost fasada u savremenoj svjetskoj arhitekturi i ”minimalistički” interijer u saglasju sa našom tradicionalnom arhitekturom i prihvatljiv-pomirljiv našem Mediteranskom podneblju – đe se śenke na sunčeve zrake igraju.


Naredna stranica

 

1 2 3 4 5

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=7670

Objavio dana sep 12 2019. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV