Začir – pri vodi “Lijeska”

Slijedi nastavak onoga što je 1983-84. izgovorio oni moj profesor.

Prije toga samo da napomenem:

Ako se bilo kojoj starinskoj seockoj kući u Sloveniji dogodi bilo koja vrsta oštećenja (mala je vjerovatnoća da to bude od zemljotresa, ali – požar, dotrajalost krovne drvene konstrukcije ili fizičko oštećenje bilo kojeg dijela zgrade) – shodno onim elaboratima se može i mora sve obnovit kȃ što je izvorno bilo, daklen – autentično, do u nijanse boje fasade.

Ovo što slijedi je jedna veoma teškośena rečenica, poslije koje mi je oni ponos brzo splasnuo, a koja glasi:

”Kad sam viđeo što su Crnogorci poslije zemljotresa učinjeli od svojijeh sela i njihove tradicionalne arhitekture – Crnogorci za mene više ne postoje”.

Naravno, nije mi ovo bilo premilo čut, ali sam i tadijer znava da on – samo takav zaljubljenik u tradicionalnu arhitekturu – ima 100-nu pravica da tako nešto i kaže.

No, ko ne poštuje i ne čuva svoju tradiciju – tijem ne poštuje ni svoje pretke, ni samoga sebe, a – ko ne poštuje samoga sebe, ondar ga neće ni drugi poštovat, no će gledat da mu ”pripomognu”, tj. ”pruže ruku pomoći” da tu njegovu tradiciju dokonča – u smislu oburda do kraja (ako je već tizi nekizi drugizi ne mogu na pravdu Boga prisvojit ili šklapit).

Barem mi Crnogorci u našoj povjesnici zisto imamo više no dovoljno takvoga iskustva!

Samo ću kratko navest jedan primjer kad je u pitanju bačanje pod noge naše jezičke tradicije.

Radi se o jednoj od stotina i stotina crnogorskih riječi koje smo dosljedno potisnuli i do te mjere primičemo zaboravu, da nam mlade generacije ne samo koriste, no i staju u odbranu uvezenih-tuđih riječi (koje nam ”odmjenjuju” naše stare-starinske, za mene – jedino ispravne ili pravilne), a riječi svojih predaka nipodaštavaju ili im se čak i sprdaju.

Spomenuo sam ublove.

Daklen, radi se o ublovima – a ne o ”bunarima”.

Na ovome komatu Crne Gore (i dosta šire i dosta dalje – i po vaskolikoj Crnoj Gori) – nikad, ali nikad i niđe prije 20. vijeka nije postojala riječ ”bunar”.

Nema je u nijednom Rječniku crnogorskog jezika (ne postoji), a mi smo oni ubȃ ili ubao, djelo Dimitrija Popovića na Cetinje (na trgu pred dvorcem kralja Nikole) imentovali ”cetinjski bunar”!

To je sramno i sramotno!

Moramo se konačno avizat ili kapit u glavu i kopornut u tomu smislu – da je grijeh i sramota ne čuvat i ne sačuvat našu nevjerovatnu crnogorsku tradiciju i kulturu, a – ona je nevjerovatna i fascinantna – od Pljevalja do Ulcinja i od Rožaja do Igala – u svim njezinim segmentima!

Nit manjega naroda, nit višijeh dostignuća u: kulturi (umjetnosti, …), nauci, sportu, … – no što je Crna Gora dala Evropi i svijetu.

Ovo je istina!

Mnim na one koji 1400 godina življahu na ove bande.

Mnim i na sve one koji se odolen vjekovima zanavijek iseliše – i na njihove potomke.

Mnim na njihova djela po svijetu bijelomu.

Mnim i na one koji se (nažalost) napuštajući ove gore dan-danji iseljavaju u tuđinu.

Ovaj naš crnogorski gen je tako veličanstveno strašan i toliko osobit – da je jednostavno nedotakljivo usamljen u svojoj uzvišenosti – što je jedan od mnoštva dokaza naše apsolutne nacionalne samobitnosti!

Povrnuću se još kratko ovoj građevini stvorenoj nad vodom i zarad vode ili izvora ”Lijeska”, koja je – dio naše tradicije i (ni manje ni više) no i dio našeg identiteta.

Ona je može bit samo dragulj kolika je kap vode u našemu jezeru – kad je u pitanju ukupna crnogorska kultura i kulturni pejzaž – ali je u graditeljskom smislu, kȃ dio arhitektonskog našljeđa Crne Gore – više od punane kače iz badanja vinskoga tropa – a na prostoru samoga basena Skadarskog jezera ona ima značaj punanoga vijedra, lamice ili sića vode, pod šklap iz točka nekoje žive vode.

Za ovakvo njezino čuvanje i očuvanje, dragi Začirani – skidam vi kapu!

O koncu ove moje beśede – svima vama želim da zablagodarim na pažnji i poželim svakoje dobro!