Začir – pri vodi “Lijeska”

 

Pripravljajući se za ovo naše skupište i moje zborovanje na njemu – nampanulo mi je nešto o čemu nikad nijesam razmišljȃ nit iđe čuo ili pročitȃ.

Ovo što slijedi nije pravilo, ali zna bit za neke prostore karakteristično!

 

Prostor u kojemu živimo je dinamičan.

Okružuju nas pokrenute mase i oblici izvanredne ljepote.

To je dramatična scenografija koja ravne crte za horizont nema – ne poznaje, nako kad sa tijeh crnih brda pogledamo Adrijatičesko more i na onu njegovu bandu put Italije.

Ta linija spoja neba i zemlje je svuđ valovita i ćera nas da se stalno pitamo: Što je zabrdo?

 

Ovđe Univerzalni Tvorac nije bio tvrdica, no vrlo inventivan i široke-darežljive ruke.

U takvomu okruženju đe nam je oko ispunjeno bogatstvom prirodnih formi vanka svojega doma, težili smo (mimogred svega što sam već rekȃ) ovoj jednostavnosti i mirnim oblicima bez detalja i ornamentike. To je ravnoteža pomeđu Božjeg i čovjekovog đela!

 

Na prostorima đe je prirodno okruženje oskudno ljepotom, manje atraktivno, monotono ili (taman da reknem) dosadno, ljuđi su svoje kuće ukrašavali raznijema detaljima i često dio te ornamentike izđeljane u drvetu – piturali. I to je bilo iskanje ravnoteže pomeđu skromnih oblika okolnog prostora ili manjkamenta vanka i posvjećenosti oblikovanju svojega doma,  preciznije – njegovoj nakićenosti.

 

Opetujem – ovo nije pravilo, ali je karakteristično za doste prostore i podneblja, a zavisilo je i od bogatstva prirodnog materijala.  

Građevina koja štiti izvor ”Lijeska” i čije otkrivanje-nalaženje je – učinjelo da bude stvoreno još jedno djelo ruku naših starih majstora, a koja je motiv našega večerašnjega okupljanja – naravno, dio je ukupne graditeljske tradicije i ovdašnjeg izuzetnog arhitektonskog našljeđa.

 

Naravno je – da za razliku od kuće, pojate, itd., koje su građene sa zemlje pa naviše, da je ova i druge građevine – izvori ili vode ”skrivenice” – građena pod zemljom.

 

Ali – ona je odraz sveobuhvatnog graditeljskog znanja i one jasne tipologije o kojoj sam već zborio.

Ova građena struktura ima sve arhitektonske elemente, liše samoga krova kȃ i naše starinske kuće.

Tu je zid-zidovi i u njima panjega i okno bez telera, tu je kolomat povrh zida (ka zaštita i mjesto đe se može śednut), zatijem – jednokrake skale, volat, pižun (dolje) za počinut i ovi konavalčići ala točkovi kod živijeh voda, koje Začirani zovu ”česme”.

 

Kad se čovjek izdalje primiče, a ne zna da je ”skrivenica” u pitanju – na prvu bi pomislio da je guvno.

To je lijepo povezivanje sa zajedničkim prostorom ili građenom strukturom (kȃ što jesu ovakve vode) – zarad toga što su i guvna bila dostupna drugijema (iako vlasništvo jedne ili više famelja) ili mogli su ih (uz zdogovor) koristit i ostali suśedi, tj. bratstvenici i plemenici.

 

Daklen – ovo je i gradnjom ono ”nešto drugo” od privatnoga ili samo kutnjega.

Ono odma’ samo zbori – da je seocko!

 

Ima ovđen i jedna za mene veoma interesantna – obrnuta – logika gradnje u odnosu na arhitekturu kuća, tj. vizuelni doživljaj u prostoru – liše onoga ”plusa” i ”minusa” – u odnosu na površinu zemlje.

 

Kad čeljade pogleda neku starinsku kuću prvo ugleda-doživi: njezin sami oblik i veličinu kuće, krov, volat, skale, otvore u zidu, pa tek na kraju kad se primakne ugleda pižun ili kolomat (više ka detalj).

Međutijem, ovđen je taman sve obrnuto – kȃ što rekoh: sve što se izdalje vidi je pižun, pa teke kad se primaknemo i nakvečimo opazimo sve ostale elemente koje već nabrojah.

 

Ne velim da su se naši stari majstori – u ovom primjeru nosili logikom obrnutog doživljaja u prostoru i/ili svjesnog obrnutog projektantskog pristupa-koncepta, ali – i ovo je dokaz da su bili do srži i savršenstva ispunjeni izbrušenim znanjem i već davno stečenim iskustvom (recimo) tokom deset i više generacija svojih predaka.

 

Građena struktura pred nama ima: kompaktnu formu, prijatnu kompoziciju upotrijebljenih arhitektonskih elemenata i povrh ili poviše svega – potaman ostvarenu funkcionalnost.

 

Temeljno jasna metodologija projektovanja, može sve zadatke logično i uspješno-kvalitetno skončat – u okviru poznate tipologije i sistema gradnje.

Ova građevina śedoči tome.

    

Ja se našim starim majstorima doslovice – iskreno divim!

 

 

Moj prijedlog je da se pokrene inicijativa za sprovođenje zakonske procedure s ciljem proglašavanja dobrom kulture – ove i ovakvih ”skrivenica” (kojih ima i na (primjerice radi) Lukovu, u Lješanskoj nahiji, itd.), za koje se utvrdi da to zaslužuju – kȃ i (pod istim kriterijumima) sva ona zidana pročelja sa točkovima živijeh voda i ublovi (poput onoga buljuka ublova u Krajini – u Livare).

 

Ovo nije moje prećerivanje, zarad toga što, ruku na srce – potlje zemljotresa 1979. god., mi – naše tradicionalne crnogorske arhitekture u basenu Skadarskog jezera – skoro da i nemamo više, pa barem da zaštitimo to što se još od vrijednoga zaštitit može.

Ako su nam u pojedino selo, od nekadašnje (recimo) 23 kuće, ostale autentično sačuvane 3, ne možemo zborit da smo sačuvali svoju tradicionalnu arhitekturu.

Jedini izuzetak su Godinje.

 


Nije nama zemljotres kriv – priroda ima svoje zakone i treba im bit naredan.

Kad već ondašnja Crna Gora (u, nažalost – onijema i onakvijema okolnostima) nije imala skoposti da pruži i finansijsku i stručnu pomoć (u vidu projekata, dijela građevinske operative i stručnog nadzora) da se, daklen – u njezinoj režiji – barem kuće za koje se procijeni da su izuzetno vrijedna arhitektonska ostvarenja, a koje su se mogle sanirat, konstruktivno i saniraju i osposobe za nastavak življenja u njima, ali se barem moglo – u roku dva mjeseca uraditi (recimo) 10-ak projekata, raznijeh tipova kuća u smislu njihove veličine u osnovi, na dva boja ili prizemnih, projektovanih na različitom terenu ili mikrolokaciji, itd., – a sve u skladu sa arhitektonskom tradicijom i – darivat ih budućim graditeljima-korisnicima uz obavezu poštovanja tijeh projekata i uz strogu zabranu gradnje u dojučeranjim slobodnim: ledinama, dolinama, dočevima, baštinama, zgradama, nogaljama i bostanima.

 

Mi smo se, alaburde gradeći baš na njima – spram to malo obradivog zemljišta ponijeli kȃ da nam nikad više neće bit potrebito – i ne trebalo nam, ali je jednostavno bilo neophodno da se to zemljište sačuva.

To je pitanje kulture i civilade jednog naroda, tj. civilizacijskog čina!

 

Da se ne bismo naopako razumjeli – ne mnim da je trebalo zahtijevat da se te nove kuće grade od krša (to ne bi bilo realno), ali – uz savremene materijale i funkcionalnu ugodnost i udobnost tijeh novih kuća – morale su – dvornji izgled imat u skladu sa nekadašnjim kućama, a to je pitanje: oblika, proporcija, tipologije, arhitektonskih elemenata, krovova na dvije vode (a ne, ka poneđe – na četiri), prikladnog nagiba krovnih ravni, itd.


Naredna stranica

1 2 3 4 5

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=7670

Objavio dana sep 12 2019. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV