Vrijeme gladnih i žrtvovanih

Saraj pogleda fotografije i trže se. Primijeti na njemu i potvrdu francuskog Ministarstva inostranih djela. Hitno se okrete Tucakoviću i indigniran reče francuski:

 

  • A što velite na ovo pukovniče?!

 

Pukovnik Tucaković zamuca:

 

  • Ba … pa … mi nijesmo … nijesmo znali … ovaj …

 

Razumio je, da je moja borba za život stvorila za njega klopku, kojoj više nije mogao izmaći. Krvolok, koji je “kroz pet minuta” skidao glave Crnogorcima i ostalim nepoćudnim Jugoslovenima, kukavički je drhtao pred frapantnim dokazima ništavila njegove oficirske riječi.

 

Đeneral Saraj zagrmi:

 

  • To je besramnost! I – doviđenja!

 

Tucaković se pokupi, prođe kroz šibe mimo nas i izgubi se. Mene nadvlada nervozni plač i zanjiham se kao u najvećoj bolijesti. Priskočiše i Saraj i Vinjol i Tiber ćešeći me riječima, da vojnik treba da se savlada i uzdrži suza. No, u meni je ceptio vas od gnjeva, bola i poniženja – ne vojnik, nego čovjek. Đeneral Saraj, vas preneražen, nastavi:

 

  • Ne mogu da razumijem – što hoće ovi Srbijanci od Crnogoraca …?!

 

Ja uprem prstom u pasoš i rekoh:

 

  • Evo što hoće! Ovo je stvar, koju će svaki Crnogorac braniti do potonje kapi krvi.

 

Saraj pogleda u fotografiju, a ja nastavih:

 

  • To je, da Cetinje, po njihovome, nije više u Crnoj Gori, nego u – Srbiji!

 

Sva trojica pojmiše o čemu se radi.

 

Saraj naredi majoru Vinjolu, da smjesta izvijesti o ovome engleski informacioni biro, te da od ovoga nabavi sve podatke o meni. Vinjolu izrično napomene, da se po toj stvari, skupa sa Englezima, ima povesti najsavjesnija istraga, da sam ja od ovoga časa na punoj slobodi, a pod zaštitom francuskih vlasti, i da je za moj život odgovoran lično Vinjol.

 

Đeneral Saraj pozdravi se s nama i ode.

Major Vinjol ponovi mi ono, što čuh od Saraja, i dodade, da mogu mirno, bez ikakve brige ići i kretati se po Solunu, sve dokle se gođ ne budu informacije o cijeloj mojoj prošlosti dobavile i istraga završila. Preporučeno mi je ujedno, da se većinom zadržavam u centru varoši i da izbjegavam ćorsokake.

 

Na nekoliko dana pred naš Božić, dobijem poziv od francuske vojne policije, našto odmah odoh majoru Vinjolu. Sekretar njegov g. Arditi saopšti mi, da mi se radi o glavi, o čemu imaju sigurnih podataka, te pošto francuske vlasti nijesu u mogućnosti da me sačuvaju, savjetova mi, da napuštim Solun i sklonim se izvan ratne zone. Ja pristanem na to, no pošto ne imadoh putnih isprava, zamolim g. Arditija, da se za iste postara. Kao cilj putovanja označih Atinu.

 

Odmah mi bude izdat francuski “Laisser passer”.

 

Na sami Božić 1917. godine napuštih Solun i vozom otputovah u Atinu.

Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6335

Objavio dana avg 22 2018. u kategoriji Biblioteka. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV