PAVILJON BR. 6

Povodom 155 godine od rođenja velikana ruske književnoosti Antona Pavloviča Čehova objavljujemo njegovu priču “Paviljon br. 6” koja je specijalno priređena za naš sajt. Prevod, nažalost, nije originalan ali je dosta urađeno na njegogovom priređivanju. Većina kritičara su se složili da je ovo uopšte njegovo najzrelije i najbolje djelo.

U bolničkom dvorištu nalazi se kućica, zarasla u čkalj, koprivu i divlju konoplju. Krov joj je truo, dimnjak upola srušen, stepenice pred ulazom natrule i obrasle travom, a od maltera na zidovima ostali samo tragovi. Prednjom stranom okrenuta je bolnici, a zadnjom — gleda u polje, od koga je odvojena sivom bolničkom ogradom sa šiljcima. Ovi šiljci, okrenuti uvis, i ograda, i sama kućica izgledaju tako mučno i kobno kao što mogu biti samo bolničke i tamničke zgrade.

Ako se ne bojite da vas kopriva ne ožari, krenimo onda uskom putanjom koja vodi kućici, pa da vidimo šta se u njoj radi. Kad otvorimo prva vrata, ulazimo u trijem. Ovđe su pored zidova i kraj peći nabacane hrpe bolničkih otpadaka. Dušeci, stari pocijepani mantili, pantalone, košulje sa plavim prugama, sasvim dotrajala i neupotrebljiva obuća — sva ta starudija nabacana je na gomilu, izgužvana, izmiješana, trula i širi zagušljiv zadah.

Na cijeloj toj gomili starudija, uvijek sa lulom u ustima, leži čuvar Nikita, stari isluženi vojnik sa požućelim širitima. Lice mu je grubo, iznureno, sa čupavim obrvma, koje mu daju izgled stepskog ovčarskog psa, a nos mu je crven; srednjeg je rasta, naoko suvonjav i koštunjav, ali u cjelini je impozantan i jakih pesnica. Spada u red onih prostosrdačnih, pozitivnih, poslušnih ali tupih ljudi koji najviše na svetu vole red i zato su ubijeđeni da sve treba tući. On udara po glavi, prsima, leđima, đe stigne, i uvjeren je da bez toga ovđe ne bi bilo reda.

Dalje se ulazi u veliku, široku sobu, koja zauzima čitavu kućicu izuzev trijema. Zidovi su tu obojeni prljavoplavom bojom, tavanica je čađava, kao u dimljivoj krovinjari — znak da se ovđe zimi peći puše i da ima ugljendioksida. Prozori su iznutra nagrđeni gvozdenim rešetkama. Pod je sur i hrapav. Zaudara na kisio kupus, na čađ od lampe, stjenice, amonijak, i taj zadah, kad uđete, ostavlja na vas utisak kao da ulazite u kavez sa životinjama.

U sobi su kreveti, pričvršćeni za pod. Na njima śede i leže ljudi u plavim bolničkim mantilima i, kao u staro vrijeme, u bolesničkim kapama. To su — umobolnici.

Sve skupa ih je petoro. Samo je jedan iz viših staleža, ostali su obični građani. Prvi do vrata, visok, mršav palančanin, riđih, glatkih brkova i uplakanih očiju, śedi podnimljene glave i gleda u jednu tačku. I dan i noć on je neveseo, klima glavom, uzdiše i jetko se smiješi; u razgovorima rijetko učestvuje i na pitanja obično ne odgovara. Jede i pije mehanički, kad donose hranu. S obzirom na to da teško i s krkljanjem kašlje, da je mršav i rumenih obraza, izgleda da je kod njega začetak tuberkuloze.

Do njega je mali, živahan, veoma čio starčić ušiljene brade i crne, kudrave , kao u crnca, kose. Danju šetka po paviljonu, od prozora do prozora, ili śedi na svom krevetu, skupljenih nogu po turski, i neumorno kao zimovka zviždi, tiho pjeva i ponekad se zakikoće. Đetinju veselost i živahan karakter ispoljava i noću, kad ustaje da se moli bogu, to jest kad se lupa u grudi i prstom čeprka po vratima. To je Jevrejin Mojsejka, ludak, koji je pomjerio pameću prije jedno dvadeset godina kad mu je izgorjela radionica šešira.

Od svih stanovnika paviljona br. 6 samo on ima prava da izlazi iz kuće, čak i iz bolničkog dvorišta na ulicu. Tu povlasticu uživa odvajkada, po svoj prilidi, kao bolnički starośedilac i kao miran, bezopasan ludak, varoška budala, na koju su davno navikli po ulicama u krugu dječaka i pasa. U bolničkom mantiliću, sa ludačkom kapom na glavi i u papučama, poneki put bos, čak i bez pantalona, ide on ulicama, zadržavajući se pred kapijama i dućanima, i prosi milostinju. Neđe mu daju kvasa, neđe — hljeba, a na drugom mjestu kopjejku, tako da se, obično, vraća u paviljon sit i s parama. Sve što donese, uzima Nikita za sebe. On to kao vojnik čini svirepo, ljutito, pretresajući mu džepove i kunući se bogom da nikad više neće puštati Jevrejina na ulicu, i da je nered za njega najgora stvar na svijetu.

Mojsejka voli da poslužuje. On donosi vodu drugovima, pokriva ih ćebetom kad spavaju, obećava da će svakom donijeti iz varoši po jednu kopjejku i da će svakom napraviti novu kapu; on hrani kašikom ovog suśeda sa lijeve strane, jednog paralitičara. Čini to ne iz sažaljenja niti ma iz kakvih drugah humanih razloga, već ugledajući se i pokoravajući se nehotice svom suśedu sa desne strane, Gromovu.

Ivan Dmitrič Gromov, čovjek od svoje trideset tri godine, iz višeg staleža, nekadašnji sudski pristav i gubernijski sekretar, pati od manije gonjenja. On ili leži na postelji, zgrčen u klupče, ili hoda po sobi tamo-amo kao da radi gimnastiku, ali vrlo rijetko śedne. Uvijek je uznemiren, uzrujan i stalno nešto nejasno i neodređeno očekuje. Dovoljno je da nešto samo malo šušne u trijemu ili da neko vikne u dvorištu, pa da digne glavu i oslušne: da slučajno po njega ne dolaze? Možda baš njega traže? I na njegovom licu u tom trenutku ogleda se jaka uznemirenost i gađenje.

Meni se dopada njegovo široko lice isturenih jagodica, uvijek blijedo i potišteno, koje kao u ogledalu odražava mučnu borbu i stalni strah iznurene duše. Pokreti lica su mu čudni i izbolovani, ali fine brazde, kao tragovi dubokog iskrenog bola, pametne su i inteligentne, dok je u očima srdačan, normalan sjaj. On mi se sviđa, učtiv je, uslužan i neobično delikatan u ponašanju prema svima, osim prema Nikiti. Kad neko ispusti puce ili kašiku, on brzo skače sa postelje i diže ih. Svako jutro poželi svojim drugovima dobro jutro, a kad polazi na spavanje — zaželi im i laku noć.

Osim stalnog napregnutor stanja i grimasa na licu, njegovo ludilo se ogleda još i u ovome. Ponekad uveče on se ogrne svojim mantilom i dršćući cijelim tijelom, cvokoćući zubima, počinje brzo da hoda tamo-vamo po sobi i između kreveta. Izgleda kao da ima jaku groznicu. Sudeći po tome kako iznenada zastaje i pilji u drugove, reklo bi se da hoće da kaže nešto vrlo značajno, ali, po svoj prilici, zaključujući da ga niko neće saslušati niti shvatiti, on samo nervozno vrti glavom i nastavlja šetnju. Ali ubrzo želja da govori savlađuje sva njegova rezonovanja, i on sam sebi popušta i priča plahovito i strasno. Govor mu je nevezan, grozničav kao bunilo, na skokove i ne uvijek razumljiv, ali se zato u njemu ośeća, i u riječima i u glasu, nešto neobično lijepo. Po njegovom govoru odmah ćete u njemu prepoznati ludaka i čovjeka. Teško je opisati njegov bezumnički govor. On priča o ljudokoj niskosti, o nasilju koje ruši pravdu, o sjajnom životu koji će s vremenom zavladati na svijetu, o rešetkama na prozoru, koje ga podsjećaju svakog trenutka na glupost i svirepost nasilnika. Najzad, iz svega toga ispada i neki haotični, neharmonični potpuri od starih, ali još nedopjevanih pjesama.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV