Pjer i Žan

VIII

 

Kad se vratio u svoj stan, Žan klonu na divan, jer mu bol i briga, koji su nagonili njegovog brata da juri i bježi kao gonjena divljač, bijahu, ośekli i noge i ruke, jer su drugačije uticali na njegovu sanjalačku prirodu. Ośećao se i tjelesno i duhovno toliko malaksao, toliko slomljen i smožden, da nije mogao da se makne, ni da se dovuče do postelje. Nije bio pogođen, kao što je to bio Pjer, u čistotu svoje sinovske ljubavi, u ono tajno dostojanstvo, koje je omotač ponositih srca, nego ga je obrvao udar sudbine, koji je u isto vrijeme zaprijetio i njegovim najdražim interesima.

Kad mu se najzad duša smirila, kad su mu se misli razbistrile kao zamućena voda što izbistri, on uze u razmatranje situaciju, koja mu je sad otkrivena. Da je tajnu svoga rođenja saznao ma na koji ini način, on bi se sigurno naljutio i ośetio bi dubok bol; ali poslije svoje svađe sa bratom, poslije surovog i svirepog optuženja koje mu je potreslo živce, uzbudljiva ispovijest njegove majke ostavila ga je bez snage da se buni. Udarac nanijet njegovoj ośetljivosti bio je dosta jak da, u neodoljivoj raznježenosti, suzbije sve predrasude i svu ośetljivost urođenog  morala. Uostalom, on nije bio čovjek koji bi mogao dati otpora. Nije volio ni s kim da se bori, a još manje sa samim sobom; on se, dakle, pomiri sa stvorenim stanjem i, iz nagonske naklonosti, urođene ljubavi za mirom, za ugodnim i spokojnim životom, zabrinu se zbog promjena koje će oko njega nastupii i u isti mah pogodi ga. Predośećao je da su neizbježne i odlučio se na natčovječanski napor i energiju da bi ih otklonio.

Valjalo je odmah, još śutra, otkloniti sve teškoće, jer je i on pokoji put ośećao onu neodoljivu potrebu za brzim rješenjem, što sačinjava snagu slabih, koji su nesposobni da istraju dugo u onome što hoće. Uostalom, njegov advokatski duh, naviknut da raspravlja i proučava zamršene slučaje, povjerljive stvari u zavađenim porodicama, otkri smjesta sve bliske posljedice duševnog stanja svoga brata. I protiv svoje volje posmatrao je ove posljedice sa gotovo profesionalnog gledišta, kao da utvrđuje buduće odnošaje klijenta, poslije kakve moralne katastrofe. Naravno, stalan susret sa Pjerom bio mu je nemoguć. On bi ga lako izbjegao, śedeći kod svoje kuće, ali nije se moglo dopuštiti da njihova majka i dalje ostane pod istim krovom pod kojim i njen stariji sin.

Śedeći nepomično na jastucima, tražio je i odbacivao razna rješenja, ne nalazeći ništa što bi ga moglo zadovoljiti. Najednom mu sijevnu kroz glavu: Da li bi jedan čestiti čovjek zadržao ovu imovinu koju je on dobio. On u prvi mah odgovori: „Ne”, i riješi se da je ustupi sirotinji. To je bilo teško; tim gore! Prodao bi svoj namještaj i radio kao i svaki drugi, kao što rade svi početnici. Ova muška i mučna odluka podsticala je njegovu hrabrost, i on ustade i nasloni čelo na prozor. Bio je siromah i biće opet! Od toga, najzad, neće umrijeti. Njegove oči gledale su gasnu svjetiljku koja je sijala prema njemu, na drugoj strani ulice. Kako trotoarom prođe neka žena, koja bješe odocnjela, on se odjednom śeti gospođe Rozemili, i ośeti u srcu potres od dubokih uzbuđenja koja u nama rađa neka svirepa misao. Pred oči mu iziđoše sve očajne posljedice njegove odluke. Morao bi se odreći ove žene, odreći sreće, odreć svega. Je li mogao to učiniti sad kad se obavezao prema njoj? Ona je pristala da pođe za njega jer je znala da je bogat. Da je siromah, ona bi opet pristala; ali je li imao pravo tražiti od nje, nametati joj ovu žrtvu? Ne bi li bilo bolje zadržati ovaj novac kao ostavu koju bi docnije vratio siromasima?

I u njegovoj duši, u kojoj je sebičnost uzimala obrazinu čestitosti, sukobili su se svi skriveni interesi. Prva ustezanja ustupiše mjesto vještim razlozima, zatim opet izbiše na površinu, pa se opet i izgubiše.

 On ponovo śede i stade tražiti kakav odlučan razlog, kakvu dobru izliku da raščisti svoja dvoumljenja i ubijedi svoju urođenu ispravnost. Već dvadeset puta postavio je sebi ovo pitanje: „Kad sam već sin tog čovjeka, kad to znam i kad sam se s tim pomirio, nije li prirodno i da naslijedim njegovu imovinu?” Ali ovo umovanje nije moglo da spriječi „ne” koje mu je savjest došaptavala.

Odjednom pomisli: „Kad već nijesam sin onoga za koga sam mislio da i je otac, onda ne mogu više od njega primiti ništa, ni za njegova života, ni poslije njegove smrti. To ne bi bilo ni pošteno, ni pravo. To bi značilo krasti svoga brata.”

Kako mu je ovo novo gledište olakšalo, umirilo savjest, on se vrati prozoru.

„Da” – pomišljao je – „moram se odreći porodičnog nasljeđa i ostaviti ga cijelog Pjeru, jer ja nijesam sin njegovog oca. To je pravo. Pa zar sada nije pravo da zadržim novac svoga oca?”

Pošto je priznao da se ne može koristiti Rolanovim imanjem i riješio da ga se potpuno odreče, pristade i pomiri se s tim da zadrži imovinu Marešalovu, jer kad bi odbio i jedni i drugu, ostao bi pravi prośak.

Kad je, najzad, raspravio ovu tugaljivu stvar, on se vrati na pitanje o Pjerovom prisustvu u porodici. Kako da ga udalji? Već je izgubio nadu e će naći kakvo praktično rješenje, kad mu pisak jednog vapora, koji je ulazio u pristanište, uli jednu misao i gotovo dade odgovor. Onako obučen, on leže u postelju i nemirno prospava do svanuća.

Oko devet ura iziđe da se uvjeri može li se njegov plan ostvariti. Poslije izvjesnih poslova i nekih pośeta, on se uputi kući svojih roditelja. Majka ga je očekivala, zatvorena u svoju sobu.

            – Da ti nijesi došao – reče – nikad se ne bih usudila da siđem.

U isti mah čuše Rolana, koji je vikao na stepenice.

            – Đavo ga izio, zar danas nećemo ijesti!

Niko ne odgovori, i on zagrmje:

            – Jozefina, bog te vidio! Šta činite?

Slažavkin glas doprije iz dubine suterena:

            – Evo, gospodine, šta želite?

            – Đe je gospođa?

            – Gospođa je gore sa gospodinom Žanom!

On podiže glavu ka gornjem spratu  i stade vikati;

            – Lujza!

Gospođa Rolan odškrinu vrata i odgovori:

            – Šta je, čo’če?

            – Đavo te izio, zar nećemo jesti!

            – Eo nas odmah.

I ona siđe sa Žanom. Kad viđe mladog čovjeka, Rolan reče:

            – Gle, ti si tu! Već ti je dosadno u tvoj stan.

            – Nije, tajo, nego sam morao da razgovaram nešto sa mamom.

Žan priđe s otvorenom rukom, i kad na svojim prstima ośeti očinski stisak starčeve ruke, njega obuze neko čudnovato i neočekivano uzbuđenje, uzbuđenje praštanja i rastanka, bez nade na povratak.

 

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN