Pjer i Žan
I
– Đavo ga izio!- uzviknu odjednom čiča Rolan, koji je već četvrt časa śedio nepomično, očiju uprtih u vodu, podižući s vremena na vrijeme lakim pokretom udicu bačenu u more.
Gospođa Rolan, koj je drijemala (zažimala) na zadnjem kraju čamca, pored gospođe Rozemili, koju bjehu pozvali u ribolov, probudi se i, okrećući glavu ka svome mužu, reče:
– Ajde! . . . Nu! . . . Žerome!
Rolan ljutito odgovori:
– Baš ni da trgne. Od podne nijesam nijedne upecao. Ribu treba loviti samo s ljudima; zbog žena se uvijek krene isuviše dockan.
Njegova dva sina, Pjer i Žan, koju su śeđeli jedan na lijevoj, a drugi na desnoj strani čamca i držali pregibe udica obmotane oko kažiprsta, stadođe se u isti mah smijati, i Žan odgovori:
– Nijesi nimalo ljubazan prema našoj gošći, tata.
Gospodin Rolan se postiđe i stade se se izvinjavati:
– Oprostite, gospođo Rozemili, takav sam vam ja. Zovem gospođe, jer volim njihovo društvo, a čim se ośetim na vodi , mislim samo na ribu.
Gospođe Rolan bješe se sasvim rasanila i raznježeno je promatrala široki vidik stijena i mora. Ona prokameni:
– Međutim, lijep ste lov ulovili.
Ali, njen muž odmahnu glavom u znak da nije, a ipak zadovoljno pogleda u koraticu đe su ribe, koje su njih trojica nahvatali, još pomalo podrhtavale, uz slab šum ljepljivih škrga i dignutih peraja, sa slabim i nemoćnim naprezanjem i zijevanjem na smrtonosnom zraku.
Čiča Rolan uze koraticu među koljena, naže je, izvrnu srebrnastu gomilu riba sve do ivice da bi vidio one na dnu, a njihovo samrtno dahtanje se pojača i jak vonj njihovih tijela, zdrav morski zadah, diže se iz kotarice.
Stari ribar snažno uvuče u sebe ovaj vonj kao što čovjek miriše ruže i reče:
– Oh, kako su svježe!
Zatim nastavi:
– Koliko si ti uhvatio, doktore?
Njegov stariji sin, Pjer, čovjek od svojih trideset godina, crnih zalizaka, podsječenih kao zalisci u sudija, obrijanih brkova i brade, odgovori:
– O, gotovo ništa, tri- četiri.
Otac se okrenu mlađem:
– A ti, Žane?
Žan, visoki plav mladić, veoma kosat, mnogo mlađi od svoga brata, nasmiješi se i promrmlja:
– Otprilike koliko i Pjer, četiri- pet.
Obojica su uvijek ponavljali istu laž, koja je godila čiča Rolanu. On smota udicu oko vesla, prekrsti ruke i reče:
– Nikad više neću pokušati da pecam poslijepodne.. Čim prođe deset sati, svršeno je. Neće ni da dirnu, nevaljalice, odmaraju se na suncu.
I dobričina pogleda na mora oko sebe, kao kakav sopstvenik. To vam je bio nekadašnji pariski juvelir, koga je prećerana ljubav prema moreplovstvu i pecanju otrgla iz radnje čim je toliko stekao e je mogao skromno živjeti od svojih prihoda.
On se onda povukao u Avr, kupio čamac i postao mornar- amater. Njegova dva sina, Pjer i Žan, ostali su u Parizu da nastave studije i dolazili su s vremena na vrijeme na odmor da učestvuju u zadovoljstvu svoga oca. Po završetku gimnazije Pjer, koji je bio pet godina stariji od Žana, ośećajući u sebi sklonost za razne struke, bješe obidovao više njih jednu za drugom i, pošto se svake brzo zasitio, bačio se odmah u nove nade.
Najzad ga privuče medicina, i on stade tako marljivo da radi da je poslije dosta kratkih studija postao doktor, pošto mu je ministar dopuštio da može prije vremena polagati ispite. Bio je zanešenjak, razbotir, nestalan i uporan, pun neostvarljivih planova i filosofskih ideja.
Žan, koji je bio isto toliko plav koliko je njegov brat bio crnomanjast, hladan koliko njeegov brat plahovit, blag koliko njegov brat zlopamtilo, mirno je svršio prava i dobio svjedodžbu u isto vrijeme kad i Pjer svoju doktorsku diplomu.
Obojica su se, dakle, odmarali kod svojih roditelja, a obojica su smjerali da se nastane u Avru, ako uslovi za to budu povoljni.
Ali neka neodređena zavist, jedna od onih pritajenih zavisti, koje gotovo i neprimjetno rastu među braćom ili među sestrama do njihove zrelosti i koje izbijaju prilikom ženidbe ili sreće koja bi zadesila jednoga od njih, održavala je među njima bratsko i bezazleno neprijateljstvo. Oni su se, istina, voljeli; ali, motrili su jedan na drugog. Pjer, kome je bilo pet godina kad se Žan rodio, gledao je sa neprijateljstvom razmaženog stvorenja ovo drugo stvorenje koje se najedanput našlo u naručju njegovog oca i njegove matere, i koje su oni toliko voljeli, toliko milovali.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst