Pjer i Žan
Gospođe Rozemili i Bosir okrenuše se; oba čovjeka prestadoše veslati; samo se gospođa Rolan ne mače. Ogromni vapor, vučen snažnim remorkerom koji je pred njim izgledao kao neka guśenica, izlazio je lagano i dostojansveno iz pristaništa. A avrski stanovnici, okupljeni na nasipu, na obali, po prozorima, i obuzeti iznenada patriotskim oduševljenjem, stadoše vikati: „Živjela Lorena!” kličući i pljeskajući ovom veličanstvenom odlasku, ovom porođaju velike pomorske varoši, koja je davala moru svoju najljepšu šćer. Ali ona, čim je prošla kroz uzani prolaz između dva granitna zida, ośetivši se najzad slobodna, ostavi remorker i ode sama, kao kakvo grdno čudovište koje juri po vodi.
– Evo je . . . evo je! – vikao je Rolan neprestano – Ide pravo na nas.
Bosir je ponavljao blaženo:
– Šta sam vam obećao, a? Znam li njihov put.
Žan sasvim tiho reče majci:
– Pogledaj, mama, približuju se.
I gospođa Rolan otkri oči koje bjehu obneviđele od suza.
„Lorena” je zaplovila punom brzinom čim je izašla iz pristaišta i približavala se po ovom lijepom, vedrom i tihom vremenu. Bosir, koji bješe upravio dogled reče:
– Pazite! Pjer je pozadi, sasvim sam, lijepo se vidi. Pazite!
Visoka kao planina i brza kao voz, lađa je sa prolazila pored samog „Bisera”. Gospođa Rolan, kao izvan sebe, izbezumljena, pruži k njoj ruke i ugleda svoga sina, sina Pjera, koji joj je obijema rukama bačao poljupce rastanka. Ali on se udaljavao, odmicao, gubio i bio je već sasvim mali kao jedva vidljiva pjega na džinovskoj lađi. Ona se još upinjala da ga raspozna, ali više ga nije viđela.
Žan je uze za ruku:
– Jesi li viđela? – zapita.
– Da, viđela sam, kako je dobar!
I vratiše se u varoš.
– Đavo ga ponio kako brzo ide! – reče Rolan oduševljano.
I zaista, lađa je svakog trenutka bila sve manja, kao da je tonula u okean. Gospođa Rolan gledala ju je kako se gubi na horizontu ka jednoj nepoznatoj zemlji na drugom kraju svijeta. Na ovoj lađi bio je njen sin, njen jadni sin. Činilo joj se da joj je polovina srca otišla s njim, činilo joj se da joj je kraj životu, i da više nikad neće viđeti svoje dijete.
– Što plačeš? – upita je muž.
Ona promuca:
– Ne znam. Plačem što mi je teško.
Kad su se vratili, Bosir ih odmah ostavi izgovarajući se da ide na ručak kod nekog prijatelja. Onda Žan izmače naprijed sa gospođom Rozemili, a Rolan reče svojoj ženi.
– Baš je lijepog stasa ovaj naš Žan.
– Da – odgovori majka.
I kako joj je duša bila isuviše zbunjena da bi mislila o onome što govori, ona dodade:
– Veoma sam srećna što će se oženiti gospođom Rozemili.
Dobri čovjek se prenerazi:
– Šta! Kako? Uzeće gospođu Rozemili?
– Pa da. Mislili smo da te još danas pitamo za tvoje mišljenje.
– Viđi, viđi! Je li odavno o tome riječ?
– O, ne! Tek otprije nekoliko dana. Žan je htio da bude siguran e će ona pristati prije nego što te upita za savjet.
Rolan je trljao ruke:
– Sjajno, sjajno, savršeno! Ja potpuno odobravam.
Kad su šćeli da ostave brijeg i da se upute Bulevarom Fransoa I, njegova žena se okrenu još jednom da bači posljednji pogled na široko more; ali ne viđe više ništa do mali siv klobuk dima, toliko dalek i tako lak da je ličio na pramen magle.
Preveo: Dušan Đokić
Priredio: Mato Kankaraš
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst