Kad čopor spopadne čovjeka

Milo: Možete li mi nešto reći o socijalnoj literaturi? O njenoj neslavnoj sudbini?

Lalić: To je tema koja u nas nije dobila pravog komentatora. Pisali su, pisane su dvije-tri knjige i mislim da nijesu rekle dovoljno, a to opet mora da ima svojih razloga, poznatih razloga, što su ostale nedoređene… Ne znam da li vam je poznato da sam bio među onima, možda među prvima, koji su se zalagali za “cvjetanje svih cvjetova“. Ali nekima to nije dosta. Neki pisci malograđanskog angažmana iskoristili su novonastalu situaciju da uguše sve osim sebe, a tako i da potcijene svaki doprinos socijalne literature. To čine i dan-danas, i ne stide se… Mislim da to mogu činiti samo oni koji ne poznaju ulogu socijalne literature u predratnim godinama. Mislim da su napadi na socijalnu literaturu jedna osvetnička i recidivistička kleveta. Ta literatura koja je desetak godina ispred rata postojala, zaslužuje svestraniju i ozbiljniju ocjenu. Ne može se ona tek tako obescijeniti, tako ružiti ,kako se kod nas čini. Pojavila se ona u vrijeme šestojanuarske diktature, kad je sve bilo ućutkano. Pojavila se kao jedina savjest jugoslovenskog naroda. Ona je povezivala intelektualne krugove, od Ljubljane do Skoplja i dala niz pjesnika: Racina, Zogovića, Klopčića, Kranjca…  To su sve veliki stvaraoci koje ne može, ne smije blatiti tamo neki konjukturist iz Beograda. Šta bih vam još rekao? Trebalo bi se sjetiti pa napisati o tome čitavu knjigu, ali ljudi izgleda imaju prečeg posla. Očekujem da će se ipak pojavit pisac koji će moći i smjeti da to napiše.

Milo: Odbrana socijalne literature najčešće je bila nevješta.

Lalić: To je pripadalo esejistima Đorđu Jovanoviču, Jovanu Popoviču i drugima, ali jedni su poginuli, drugi umrli. Ostali su na neki drugi način isparili iz književnosg rada, a mi pjesnici i pripovijedači ne umijemo da branimo ono šta pišemo, ili nijesmo teoretski potkovani, ili smo navikli da to prepuštamo nekom drugom. Nama sredstva komunikacija ne daju baš punu mogućnost da se branimo. To je posljednji a možda i najjači razlog. Kad vidim u redakciji jednog lista toga i toga onda ja u toj redakciji nemam šta da tražim.

Milo: Ali vas brane vaše knjige.

Lalić: One to ne mogu. Svako vrijeme ima svoje breme. Ovo vrijeme ima neke svoje kaprice koji ne mogu važiti za vječnost.

Milo: Želim da pričamo o posleratnim godinama. Ja sam uvjeren da biste se vi i danas zalagali za slobodu stvaralaštva iako ste okusili negativne posljedice tih sloboda. To vam govori čovjek koji voli „Lelejsku goru“, „Hajku“, „Ratnu sreću“…

Lalić: Naravno da bih se zalagao za slobodu, uvijek.

Podsjećam ga na njegovu tvrdnju iz 1974. godine: „Sloboda stvaralaštva, na žalost, može da bude fina, prazna i lukava govornička fraza iza koje može svašta da se krije.“ Te godine, 1974. Lalić je dobro okrpio tezgaroše koji su stizali da sarađuju u listovima različitih orjentacija i da se, sprduckaju s piscima, komunistima, podmećući im simplicističku parolu „Amerika i Engleska biće zemlja proleterska“.

Danas Mihailo Lalić nije raspoložen za takve razgovore. Potpuno predan literaturi on nema vremena za polemike koje bi nastale nad njegovim izjavama.

Lalić: Uvijek postoji mogućnost čoporativnog nastupanja protiv čovjeka koji iskreno govori . . .

U Lalićevu sobu dopire graja kupača i vrelina avgustovskog sunca. U kratkoj ćutnji meni kroz glavu prolaze nevolje koje je ovaj čovjek preživio dok nije stigao dovde, u skromno uređenu kuću na obali u kojoj vodi jedan, po mnogo čemu, usamljenićki život.

1 2 3 4 5

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3805

Objavio dana nov 30 2010. u kategoriji Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV