Kad čopor spopadne čovjeka

Mihailo-Lalic-2Mihailo Lalić je otišao iz fizičkog svijeta 1992. godine ali, njegova djela, u kojima je beskrajna ljubav prema istini ostaće da žive vječno u duhu crnogorskog naroda. Zato redakcija Zrcala objavljuje njegov razgovor koji se desio u susretu sa novinarom Milom Gligorijevićem, 1979. godine, avgusta mjeseca. Vidi se besmrtna duša Lalićeva.

Veliki pisac, oduvijek uzdržan i škrt u izjavama, preziratelj jeftine slave, sklonio se u Herceg Novi, daleko od umjetničkih sastajališta i polemičkih poligona. Tamo je gotovo sam sa svojim junacima. Poneko veče provede pored obale, u prijateljskim razgovorima koji neće postati vlasništvo nijedne čaršije.

Odlazeći Laliću u Herceg Novi na razgovor čiji je ishod krajnje neizvjestan, znam ponešto o njemu. Dao je za 34 poslijeratne godine manje izjava nego mnoga piskarala u jednoj semdici, ali, ipak, ponešto je tačno zapisano: da je smiren i ćutljiv, neobično skroman, snebivljiv kad govori o sebi. Napisano je, takođe tačno, da mu život liči na uzbudljiv roman. Bio je siroče koje se tegobno školovalo, potom student koji teško zarađuje radeći svakakve poslove. Prodavao je mlijeko, sređivao lutriju, bavio se utovarom i istovarom roba, nosio novine. Pripadao je naprednom studentskom pokretu, bio intimus velikih revolucionara, bio hapšen i saslušavan. Potom je otišao u rat, doživio mnoge lične drame i upoznao tuče, vidio velika herojstva i velike izdaje. Upoznao je crnilo kolašinskog zatvora i njemačkog logora u Grčkoj. U njegovoj biografiji stoji i bjekstvo iz tog logora i boravak među grčkim partizanima i teški povratak u zemlju, preko Italije, novembra 1944. godine.

A poslije rata Mihailo Lalić je radio u „Pobjedi“ i u „Borbi“. U ovome drugom listu prvo kao urednik, a potom kao reporter. Komentarišući jednom taj obrnuti hod u novinarskoj praksi, rekao je: „Da, da, tako, kod mene je to išlo obrnuto, i ne prvi put. Nijesam ja bio toliki poslušnik kako možda izgledam. Tvrdoglav sam ponekad ja…“

Milo: Kako je u javnosti dočekano detronizovanje homo heroikusa u  vašim knjigama?

Lalić: Htio sam samo da konstatujem da je degradiran jedan pojam o herojstvu koji je vladao u Crnoj Gori do početka ovog vijeka. Ljudi druge vrste, ljudi neherojski dobili su prednosti. Zašto? Ja sam se trudio da odgovorim na to pitanje i jednim dijelom, mislim, odgovorio. Drugim dijelom, možda, odgovoriću ako stignem da napišem ono što sam zamislio. Inače, svi moji radovi su nailazili na nerazumijevanje. Bilo je dobrih ratnih komandanata koji kažu: evo, o đeneralima Lalić ne piše, a o nekakvom anonimusu stotine stranica! Krivo im je bilo. Ali, to su male stvari, to se lako guta. Muka je kad čopor spopadne čovjeka, kad s jedne strane udari jedan potkivač, a s druge drugi, a ne možeš da odgovoriš.

Milo: Da li bi vam kao piscu više godilo razumijevanje?

1 2 3 4 5

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3805

Objavio dana Nov 30 2010. u kategoriji Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV