Kad čopor spopadne čovjeka

Lalić: Možda ni to nije dobro kad je pisac okružen razumijevanjem. Nemam iskustva, ne znam. Znači da taj pisac piše poznate stvari, plitke stvari, a to nije dobro za literaturu.

Milo: Ili da ugađa interesima tekuće politike?

Lalić: To onda ne spada u književnost, a zove se apologetika. Za takvo pisanje ja ne bih imao nikakvog unutrašnjeg podsticaja.

Milo: Da li je za pisanje knjiga kao što su vaše potrebna izvjesna hrabrost?

Lalić: To mi je čudno, zaista… Naišao sam na veliki broj ljudi koji misle da sam neke stvari hrabro postavio, a ja sam potpuno nesvjestan te hrabrosti. Bio sam spreman da naiđem na nerazumijevanje, ali zar je to hrabrost?

Nije ovakav razgovor piscu prijatan ali novinarima je pisano, izgleda, da budu dosadni i omraženi. Vjerovao sam daće ovaj zakopčani čovjek imati razumijevanje prema profesiji u kojoj je ostavio dosta godina. Pitam ga o mnogo spominjanom prepoznavanju ljudi u njegovim knjigama. Odgovara koncizno, rečenicom svedenom na sam podatak. Mislio je ranije da su Slovenci, “barem Slovenci“, imuni od plahovitih reakcija u prilikama kad ugledaju sebe na slici koja im se ne dopada. Ali eto, bio je sa njim jedan Slovenac u kolašinskom zatvoru i taj se prepoznao u romanu „Raskid“.

Lalić: Nijesam ga rđavo opisao, imao je tamo poštenu ulogu, pa ipak se ljutio. To je zato što svi mi sebe zamišljamo ljepše no što nas drugi vide. Jeste, mijenjao sam ponekad stvarna imena, kad sam htio da izbjegnem nevolje. Jednom sam tražio prezime koje ne postoji u Crnoj Gori, i našao: Sarić. Računao sam da ono dolazi od jevrejskog ženskog imena Sara i da Sarića u ovim krajevima nema. Pomno se raspitujući ne nađoh Sariće ni u komitima, ni u četnicima, ni u partizanima. Iziđe jedan odlomak u „Pobjedi“ i čujem iz telefonske slušalice glas ljutit, divalj, prijeteći: „Šta ćeš ti raditi ako nas 50 Sarića dođe tamo s oružjem?“ Nešto kasnije sretnem i Ratka Sarića, beogradskog glumca. Veli mi kako ga je neko svu no? telefonom ubjeđivao da je on uvrijeđen i treba da me tuži sudu… Pišite vi što god oćete, kaže Ratko Sarić. Ne ljuti se. Srbijanci su, zaista, manje osjetljivi od Crnogoraca.

Milo: Kako su Crnogorci dočekali pojavu pripovijedaka i romana u kojima su ne baš svijetlo oslikani?

Lalić: Bio je jedan podoficir kraljevske vojske, hrabar partizan, pa poslije hrabar četnik. U jednom puškaranju nagovara on Milosava Đurašinovića, partizana, da se preda. Kako da se predam, pitao je Đurašinović, ubio sam čovjeka. Nijesi ga ubio, živ je, ništa mu nije, govorio mu je taj podoficir. I tako ga ubije u pojam, ubijedi ga da ga oko vara i oružje ne služi. Đurašinović, koji mu je vjerovao, jedino njemu, preda se. Izmuče ga i ubiju. Poslije taj podoficir pređe partizanima, istakne se, postane kapetan. A nakon rata, nekako u isto vrijeme kad je objavljena moja priča, tamo su ga penzionisali. Neki misle da je to zbog moje priče. Nije mi se javio. Nije se bunio.

1 2 3 4 5

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3805

Objavio dana nov 30 2010. u kategoriji Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV