Antigona
(Antigaona ode. Za njom Ismena. Dolazi Horovođa).
2.
HOROVOĐA: Na sedam vratam sedam stoje vođa, i silnome bogu prikazuju plijen, osim jadnika dva: Polinik i Eteoklo – Eteoklo i Polinik po ocu i majci rođena braća, a jedan na drugog udariše oružjem i obadva jednaku nađoše smrt. Nakon svih tih drama je preslavna Pobjeda došla nama, zato ratove sve zaboravite potpuno sad! Igrajmo svi cijelu noć, bog vina biće nam vođ. Država nam sva nek se od slavlja trese! (Ulazi Kreont). Kreont; u ponosnoj zemlji nam ponosni vladar je on, naš car, naš gospodar, ponos naš; misao premišlja neku, jer svima je nama poslao poziv i sve nas na vanredni ovđe sazvao zbor.
3.
KREONT: Ljudi, grad nam silnim treskom bogovi uzljuljaše, pa opet digoše. Dok je Edip zemljom upravljao – a onda kad on pade – sinovima njegovim jednako vjerno svi pokoravali ste se još. Ali otkad i oni padoše, u jednom danu kad se sami sukobiše, i svojom rukom krv bratsku proliše, dakle, vlast i prijesto imam sada ja, po rodu jer sam pokojnima najbliži. Građanima sad za Edipove sinove ovo ja naređujem. Eteokla što za našu državu se boraše i časno pogibe, nek’ sahrane i svaku nek’ mu dadu čast; a brata mu – o Poliniku zborim sad – što je htio državu i svetinja rodbinska ognjem spaliti i bratove se krvi šćede napiti, a građane upotrijebiti kao robove, da niko ga – naređujem to cijeloj državi – ni grobom ni naricanjem ni suzom ne počasti, već da bez groba – svakom oku nakazan od ptica i od pasa bude raztrgan! To sud je moj! Ko je odan ovoj zemlji, mrtav ili živ ja ću ga poštovati jednako.
HOROVOĐA: Šta nam, dakle care gospodare, drugo još naređuješ?
KREONT: Da paziš na red, ako ne vjeruje ko.
HOROVOĐA: Nema ni među ludima takvog ludaka što voli smrt. Dolazi stražar, licem crvenim kao žar, i okom kao far, kakav li to nosi dar, ovom čovjeku koji je naš car. Gle! (Dolazi stražar).
KREONT: Šta je?
4.
STRAŽAR: O care, neću reći kako žureći dolećeh ti, a često okretah se da se povratim, jer slušah srce cijelo vrijeme kako mi govori: „Šta ideš, jadan, tamo đe te čeka sud?“ Pa onda: „A što stojiš? Ako Kreontu ko drugi kaže to, zar nećeš stradati?“ Odlučih najzad da dođem, i evo, stigoh ti, jer tvrdo imam nadanje: pretrpjeću tek ono što je suđeno.
KREONT: A što si onda duhom tako klonuo?
STRAŽAR: Prije svega hoću da ti kažem o sebi; djela niti počinih niti krivca znam…
KREONT: Kaži već jednom, pa idi onda slobodno!
STRAŽAR: Dobro, reći ću. Neko sahrani mrtvaca; suvim prahom posu tijelo mu i, kako treba, sveti obred izvrši.
KREONT: Šta? Šta govoriš?
HOROVOĐA: Neko sahrani mrtvaca?!… reče on.
KREONT: Ko se, na to usudi? Kako? Zašto…
STRAŽAR: Ne znam, care. Ne znam ja. Zemlja je tvrda, suha sva, neispucana, neutrta kolima, izvršiocu traga nema nikakva. Doduše – grob ga ne pokri, ali odozgo stoji tanak prah, tek toliko da se obred napravi i da mine grijeh. Djelo nije moje, a i ne znam ko smisli ili učini to. Sve što znam je to da o djelu tebe moram izvjestiti, i da nikako ne smijem to tajiti. Ja stigoh nerad, a znam: ni ti nisi rad, jer glasnik zlih glasova nikom nije drag.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1266
Objavio