Antigona

14.

(Dolazi stražar).

STRAŽAR: Ni jedan ljudski život, bio kakavgod, pohvalit neću nikad a ni pokudit. Jer sreća podiže i sreća strovaljuje i srećne kao i nesrećne. Kreont bješe jednom srećan, kad od dušmana oslobodi zemlju i uze vlast u državi i njome vladaše. A sada ode sve. Koga ostave života radosti, taj više, za me ne živi, nego, živ je mrtvac on.

HOROVOĐA: Kakvu opet žalost javljaš kraljevsku? Ko je krivac? Ko je pao? Kaži nam!

STRAŽAR: Hemon pogibe. Sam rukom proli krv!

HOROVOĐA: Da li rukom očevom ili svojom rođenom?

STRAŽAR: Sam svojom.

HOROVOĐA: O vraču, o proroče, Tiresij, kako pravo onu reče riječ. Pa evo gle, jadnu ženu Kreontovu, Euridiku. Il’ nešto doznala je za sina il’ slučajno iz dvora ide ovamo. (Stražar obraća se Euridiki koju ne vidimo).

STRAŽAR: Mila gospo, Euridika, zatajit neću ni mrvu istine. K’o vođ povedoh muža tvojega poljani đe Polinikov leš još ležaše od pasa grdno rastrgan. Svetom vodom najprije njega oprasmo, i visok hum od rodne grude nasusmo. A onda kamenoj grobnici krenusmo, đe zatvorena živa bješe đevojka. I onda glasan izdaleka čusmo plač kraj grobnice. Što se više približavasmo krik čusmo bolan, nejasan, pa Kreont počne ridati: „Uđi i pogledaj da li to vapaj Hemonov to čujem il’ me bogovi obmanjuju.“ U dnu ćelije nju opazismo za vrat obješenu, a njega đe je oko pasa obvio i jauče za izgubljenom draganom, za nesuđenim brakom, djelom očevim. A otac kad ga spazi, uđe k njemu, zakuka i zavapi: „Izađi, dijete, molim te i zaklinjem!“ Ali sin se bijesnim okom ozre na njega, ništa ne reče, već dvośekli izvuče nož, na oca nasrne, no on se bjekstvom spasi; tad se nevoljnik na svoj nož nadnese, do pola ga zabode u rebra, i još svjestan toplim priljubi se grudima stane roptati, a vreo mlaz rumene krvi brizne po blijedu licu njezinu. I mrtav pade na njoj mrtvoj. Jadnik! On svijetu pokaza koliko bezumlje čovjeku od svih jada jad je najveći.

HOROVOĐA: I gle Euridika dolazi šta naslućuješ? Sad dođe gospa, dođe Euridika, a ne izusti ni dobru ni zlu riječ.

STRAŽAR: Za sinov čuvši jad, ne drži dostojnim da kuka pred svijetom.

HOROVOĐA: Ja ne znam ali na zlo smjera jednako i velik muk i silna vika zaludna.

STRAŽAR: Dobro kažete… I velik muk tegobu može donijet.

HOROVOĐA: Muk…

16.

HOROVOĐA: Gospodaru, svako zlo te udari, već jedno držiš pred sobom u rukama, a mahom drugo viđećeš u dvorima.

KREONT: Od ovog zla ima li gore još?

HOROVOĐA: Gospa, mati tog mrtvaca rođena, smrti se predade ovaj čas.

(Dolazi stražar iz dvora).

STRAŽAR: Kod žrtvenika nožem sebe udari i mutne oči utrnu se. A onda tebe kletvom prokle užasnom. Za ovu i za onu krivila te smrt.

HOROVOĐA: Evo pogledajte.

KREONT: Avaj mene!

HOROVOĐA: Ne moli sada ništa više. Smrtan stvor si, od onog što ti je suđeno pobjeći ne možeš.

KREONT: Odvedite me odavde, čovjek ništavan sam. Koga da gledam? Đe da krenem? U mojim rukama sve nakrivo ide, nepodnošljiva na mene survala se kob.

HOROVOĐA: Za kovanje sreće postoji malj da razuman budeš: nikada red ne remeti božiji. Za oholost pretrpjeti moraš udarce teške, da u starosti se pameti naučiš bar.