Hipokrizija i konspiracije liberalnog populizma
„Dijagnoza je jedna od najraširenijih bolesti.“ – kaže Ostrovski. Osnovna misao egzistencijalizma da je „čovjeku svijet iz osnova tuđ“, doživljava renesensu u rukama manipulatora, koji do krajnjih granica izvode eksperimente nad ljudskim nagonima i zabludama. Zato se nije čuditi što je, kod nekih, probuđena životinja u čovjeku postala zvijer, koja svoju izopačenost, svojoj pomračenoj svijesi, „opravdava“ nekim fanatizmom.
Dakle, iako su uvjerljivo izgledale, Servanove lijepe vizije „Svjetskog izazova“ nijesu bile odraz realnog stanja, jer ih kritički nije pratilo faktičko znanje i logika egzaktnih naučnih ispravnosti. (Ta je idilična teorija i sada uopticaju samo za javnost.)Suprotno njemu Pierre Restany je sredinom sedamdesetih upozoravao da „fundamentalnu zagađenost ne čini industrija već zagađenost našeg duha i našeg srca,“ a da je savremena umjetnost samo „ogledalo“ i barometar te zagađenosti. Da bi se upoznala moraju se poznavati štetni uticaji kojima je podložna, radi pravilne orjentacije njenih vrijednosti, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što ti zagađivači mogu biti namjerno aktivirani i dirigovani iz nekih centara moći. Neki od njih su davno prepoznati. Ono što je konstantno: u foliju ironije odavno umotana moderna kultura svijeta.
Svaki sunovrat ima veze sa etikom, koja ima svoja ograničenja (po pitanju „liberalizacije i komercijalijacije“ nagona), bitna za duhovni razvoj. Tako je i Servan morao znati da kvalitet informatičkog društva nije zavisan samo od tehnološkog napretka, već da može biti uspješno i humano sproveden ukoliko je proizvod zdravih društvenih normi i etike kojoj nikakva komercijalna liberalizacija društvenog ponašanja ne bi smjela da oponira i ugrozi vitalne vrijednosti na putu razvoja duhovnog zdravlja pojedinca i društva. Vrijeme u kome je živio, sudeći po prethodnim nastupima Pierrea, bilo je već u agresivnom etičkom sunovratu, sa nekim korumpiranim naukama po kojima se pretjerano komercijalizovani liberalni ekstremizam i kreirao, na perfidniji način i od prvobitne akumulacije kapitala, đe je pohlepa za novcem presudna za kreiranje svih aktivnosti. Ta komercijalizacija je odavno prisutna i u umjetnosti, ośetio je i naš likovni velikan M. Milunović, boraveći u Prizu od 1926-32, godine, kada se zbog teškog siromaštva našao na spisku za protjerivanje stranaca bez stalnih prihoda. Ali, našao se, tada poznati svetski vajar, Antoan Burdel koji je uticao da mu se produži boravak u Parizu.
Što se tiče umjetnosti, komercijalizacija je prvo započela na filmu. Ona je od prvih dana usko vezana sa njim, jer je više okrenut populizmu. Ali, drastičan etički pad bilježi posle pedesetih kada se omasovljava pornografija. Zapravo, do tih godina važio je „Kodeks za samodisciplinu“, koga je 1930. ustanovio, Vil H. Hejs, kao predśednik Ujedinjenih američkih producenata i distributera (Mošen Pikčur end Distributers Asosiješen of Amerika). U njemu je naznačeno čega se sve režiseri i scenaristi moraju pridržavati, poput toga da brak i porodica treba da budu svetinja, koja na filmu ne smije biti prikazana antipatično, a da prostački seksualni odnosi ne smiju biti pod punim svjetlom i detaljno opisani, niti sugerisati da su česti i uobičajeni. A, ni krevetima se nije smio pridavati veliki značaj, posebno njegovo prikazivanje sa grupom ljudi različitih polova. Strasti su se mogle prikazivati samo ako su nužne, kao i ples koji je sugerisao na seksualni čin. Vulgarnošću se tretirala svaka golotinja u punom kadru, te stoga nije dozvoljavana, ali i striptiz je trebalo izbjegavati. Od onog što se trebalo izbjegavati je i prikazivanje pupka; žene kako skida čarape; međusobno gledanje glumaca u kadru na nago tijelo nekog od njih. Svještenici i vjernici nijesu su se smjeli prikazivati na komičan način dok vrše molitvu.
(Neke fascinira američka ekonomija ili komercijalna filmska ostvarenja Holivuda koja su zarazila svijet, ali, pozitivnu i novu notu civilizaciji svijeta dali su američki crnci u muzici. Ona je neprocjenljivi biser, univerzalnih vrijednosti, američke kulture. Džez će nadživjeti Ameriku.)
Ipak, profana kulturološka liberalizacija društva slijedi tek kasnije, prljavom najezdom emisija „rialiti šoua“ na pijedastalima brojnih privatnih TV kanala, kad je svaka nepristojnost i izopačenost postala moguća i dozvoljena, radi zgrtanja profita od tehnološkog napretka mobilne telefonije. I dok u javnom životu, izvan „politike“, mnoge profesije ostaju nijeme, sve probleme rešava šoping, srazmjerno količini utrošenog novca. On predstavlja sav zbir duševnog jada savremenog čovjeka.
Pravni sistemi su u privatnom biznisu (komercijalizaciji) imaju monopaol i u kulturi. Kreiraju ne samo privredu već i društvena ponašanja, kao i samu prosvjetu. Srednji intelektualni sloj, koji predstavlja zdravlje društva, potpuno gubi važnost u marionetskom ponašanju velikih političkih vođa koji rade po diktatu krupnog kapitala. A takvo usmjeravanje kulture ka njenoj profanosti, može se tumačiti i kao kreiranje opšte zbunjenosti i nesigurnosti građana, koja „zbog viših interesa“ može diktirati i neka politička organizacija u stanju ekonomske krize, radi opstanka na vlasti. Inače, mediji postaju sve više instrument političkih igri. Navodno, mediji treba da su nezavisni, a faktički ga mogu osnovati političke stranke, ili se kriti iza neke uređivačke politike. Za to se ne odgovara, niti postoje zakoni.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3010
Objavio