I bi tama

III

Najnesrećniji trenutak u životu jednog bića je vjerovatno onaj u kom se osjećaj samoće uzdigne do tačke maksimuma. Trenutak kad to osjećanje tako kulminira da mu naprosto ni ta najviša tačka nije dovoljna nego bi i preko nje. Bi da probije plafon i samim tim dovede to biće do njegovog kraja, do tačke u kojoj će taj osjećaj samoće predati štafetu želji za samouništenjem. To samouništenje, naime, ima dva oblika. Prvi je onaj opštepoznati oblik, oblik kod kojeg živo biće naprosto zamrzi samo sebe ( jer nema u toj samoći koga drugog) i jedini cilj mu je da uništi i poslednji atom od kojeg je sazdan. S druge strane, imamo i slučajeve kod kojih se suicidalne tendencije izazvane kulminacijom osjećanja samoće javljaju i rađaju iz nade da na tom drugom mjestu, na koje nas vodi smrt, ima boljitka po pitanju datog problema. Drugi oblik je takodje jedna vrsta suicida, ali ne onog pravog, fizičkog. Za ovaj oblik bi, oni koji stvari posmatraju dosta povšno i ne zalaze u njihovu dubinu i srž, često iz neke neobjašnjive lijenosti da stave prst na čelo i makar jednom u životu odaberu jednu jedinu temu koju će u svojoj glavi obraditi najdetaljnije što mogu, pa ma koliko to bilo, pomislili da je nedopustivo svrstavati ga u bilo koju oblast vezanu za samoubistvo. Međutim, razmišljajući, dolazim do ideje da postoji spoljašnje i unutrašnje samoubistvo. Spoljašnje sam objasnila rekavši da pojedinac ima želju da sebe fizički uništi, vrlo svjesno. Unutrašnje samoubistvo je sasvim drugačije. Zasnovana na psihičkoj bazi, sastavljena, u većini slučajeva, po uputstvu savjesti, u biću se formira svojevrsna tempirana bomba. Kada će ona eksplodirati pitanje je izdržljivosti ili stepena mazohizma. U većini slučajeva, ne prođe mnogo vremena od aktivacije do eksplozije.

– 3 –