I bi tama

Četiri konjanika mirno su se zaputila kući. Ćaskali su. Na prvi pogled su ličili jedan na drugog, ali to je bila samo varka koju je stvarao mirni kas njihovih konja. Bio je toliko lagan, kao da su se trudili da ne probude svijet oko sebe.

– Hmm… Toliki put prevalimo i ništa. – rekao je jedan.

– Meni lično ovako i odgovara. Bilo bi tu mnogo posla. Bolje što smo umorni od puta jer bi od zadatka bili bar sto puta umorniji. – odgovorio je drugi.

– Khm… Ko bi očekivao ovako nešto. – treći će.

Četvrti konjanik je ućutao. On je bio najozbiljnijeg izgleda, zloslutnog pogleda i obu?en u crno.

Nastavili su u tišini. Vraćaju se tamo odakle su i došli. Ko zna gdje je to mjesto.

Za njih ovdje nije bilo posla. Sve je ispalo drugačije od planiranog. čovječanstvo je izvršilo samoubistvo. Evo kako se to dogodilo.

Neka budala je duboko povrijedila Boga, on se zamislio nad sopstvenom svrsishodnošću, pao u depresiju, osamio se ili shvatio da je oduvijek i bio sam, a onda je umro. Pričalo se da je izvršio samoubistvo. (Hm, znači lagao je da je besmrtan.) čovječanstvo shvati da više nema s kim da dijeli teret viječite krivice, osjeti se usamljeno i riješi da se ubije prije nego što mu pod istom tom krivicom pukne kičma. Bilo je isuviše slabo da istrpi jedan takav bol. Sad ga više nema. Ni bola, ni čovječanstva, ni Boga.

I bi tama.

Bog je mrtav.

Moje ime je Tamara. Svi me iz milošte zovu Tama. Mislim, zvali su me tako, ali sad su svi mrtvi. Moja pokojna baba me zvala đavo. Sad sam i ja mrtva i dobro je što je tako. Ni sam đavo ne može da živi kad je Bog mrtav. Živio Bog!

Marija Nikčević