I bi tama

Hitro sam jurila do mjesta gdje se najčešće sastajem s njim. I prije sam isto tako hitro jurcala kad mi je god bio potreban, ali sve iz straha da mi ne umakne, da ne zakasnim, da me ne čeka predugo. Znala sam da je zauzet, svi ga traže, svi vole da su mu blizu. čupaju se oko njega, a on je uvijek tako divno bio dostupan svima, trudio se da svakom bude oslonac. No, ovaj put ne žurim zbog toga. Ovaj put mi ne trebaju njegove riječi, ne treba mi ni kao slušalac mojih jada i žalopojki, neću utjehu od njega! Ovaj put ćemo malo da pričamo o njemu. Lako je drugome suditi, nametati svoje precijenjene stavove, pravila i zakone. Ovaj put ćemo malo i o sudiji. Premotavala sam u glavi govor koji je naprasno stvoren u meni. Prosvjetljena sam. Skinula sam svu paučinu s očiju. Stiskala sam knjigu svjetske istorije kao da će mi je vjetar odnijeti. Zaboravila sam koliko je teška. Neka, neka! Još bolje. Debeo dokaz svega šta je taj ludak uradio čovječanstvu! Sve naše propasti, naši jadi i muke njegovo su maslo! Ima da lista sa mnom stranicu po stranicu, da se suoči sa svojim zlodjelima. Sve je pripisao čovjeku! Bruka i sramota! Napravio je armiju koja danas broji i par milijardi vojnika. Sve same marionete! Vara ih od samog početka! Svu tu vojsku podjelio je u grupe na najlakši mogući način. Jednom dijelu predstavio se jednim imenom, drugom dijelu drugim, trećoj vojsci podmetnuo neko treće ime i tako uredio sistem kako mu najbolje odgovara. Tako će lakše da ih kontroliše. Ja ne mogu više. Ne mogu da vjerujem da je u nama greška. Sjedim sad ovdje na livadi i čekam ga. Pojavi se! Evo! Donijela sam knjigu istorije, najveću koju sam našla. Čak smo bili toliko glupi da zapisujemo sve što nam se izdešavalo. O, kako bi bilo lijepo da smo mogli zaboraviti, da smo mogli oprostiti. Ali nijesmo mi tako veliki kao ti! Ti si opraštao, ti si zaboravljao. A cilj igre je bio da nametneš konstantan osjećaj krivice svima nama. Da nas savjest grize do onog trena kad od nas ostane samo ljuštura. I šta onda? Bićemo čisti ako se namučimo? Ne daš nam da nam stalno bude lijepo? Ne, nijesam ja neskromna, štaviše, poštujem ja taj balans koliko lošeg toliko dobrog, ali što nas i tu pređe? Kako to da ovo lijevo nadvlada ovo desno? Ili ćeš mi i dalje podmetati priču da dobro čuvaš za onaj svijet? Koji, bre, svijet? Ja sam danas tu, sjutra me više neće biti. Kome si ti dao potvrdu da ti taj drugi svijet postoji. Istorija govori samo o ovom svijetu! Ja nju volim, ona je dokaz da se sve vrijeme krijemo iza svetih skloništa. Eto izvor svih zala! Svako naše zlo pravda se tobom! Da ti ne postojiš moralo bi biti bolje! On je tako htio! Lažu li? Reci mi, jesi li zaista ti tako htio? Ako jesi, sve mi je jasno, ali ako nijesi što se ne ubi kad vidiš da si im ti opravdanje i da te koriste? Kad ne budu imali za koga da kače svoju krivicu, sigurno neće ni stvarati zlo! Jer krivica je strašan teret. Naše kičme su jad! Pucaju i pod malim teretom, a ne pod jednim takvim. Ti si sila, ti si to sve mogao da podneseš! Vidiš li, nesrećo, da im ti daješ lufta da čine zlo?! Ma, slušaš li ti mene uopšte? Onaj mali što se sapliće o tebe, nije baš tako naivan kakvim se čini. To je tvoja vojska i gleda te tako ponizno jer te koristi. Lukavo dijete. To. Da, to. Srednji rod. čovječanstvo. Prevrtljivac mali. Uništava sebe ali uživa u tome. Ti mu svjesno ili nesvjesno pomažeš! Otvori prave oči! Alo, bre! Gdje si? Slušaš li me? Šta to radiš? Zašto te ne osjećam? Gdje si, bre? Zašto je sve mrtvo?

Osvrnula sam se oko sebe. Trava se osušila. Kora drveta je popucala. Nije bilo lišća na drvetu. Nebo je tmurno. Ovo je najnenormalnije ljeto do sad! Šta je, bre, ovo?! Ne osjećam se dobro…

– 4 –