Luča mikrokozma

VI

1

Po pobjedi strašnoj nad Satanom
veliko se sobranije steče
u palatu cara prevječnoga:
arhangeli prvopr
i premnoge hiljade sjajnijeh
heruvimah i pak serafimah
blagodare tvorcu mogućemu
rad povratka blažene tišine,
za svijetlu njegovu pobjedu
nad vladalcem zlosti i nesreće.

2

Svemogući u opštemu skupu
nakazanje Adamovo javlja:
Šar ću jedan – kaže – postaviti
nedaleko od mračnoga ada
rad vremenog teškog zatočenja
Adamova i njegova lika;
šar će ovaj bit sastavljen mali
od haosa i mračne prašine,
stihije ću na njem poumjerit,
a vremenu nepostojnost dati.

3

Mir ću grubi ovaj Zemlja nazvat.
Biće ona vodom izobilna,
cijela će biti zasjejana
raznog roda proizrastjenijem;
na nju će se životne porode,
u vozduhu, vodi i na suho,
razne rasut u izobiliju:
tu će biti tihijeh porodah,
a biti će isto grabljivijeh
i otrovna gada puzećega.

4

Kako što sam gordu caru ada
i njegovu zlome legionu
spomen živi neba blaženoga
rad nakaze veće ostavio,
tako danas lišavam Adama
s buntovnijem svojim legionom
blaženoga žilišta spomena,
da ni jedna najmanja častica
u duše im od njeg’ ne ostane,
ka da nebo nijesu gledali.

5

Za nakazu njihova nemira
nemirni se njihovi duhovi
u okove blatne tjelesine
jedan vijek osuđuju kratki;
neka oni črez judol plačevnu
lance teške s burama nemira
u stenjanju prenesu gorkome;
neka svoju nepostojnost grdnu
sa prokletstvom tamo oplakuju
u suzama i u ridaniju;

6

nek tijela svoja prepitaju
sa bilijem i njinim śemenom,
vodom hladnom i sa životnima.
Njihovo će kratko zatočenje
bit im tužno nepostojnoj duši:
sa plačem će na zemlju padati,
sa plačem će na zemlji živiti,
sa plačem se u vječnost vraćati,
mučitelj će jedan drugom biti,
svaki sebe poosob najveći.

7

Smrt ću izvest iz mračne tavnice,
na zemlju je puštit među njima,
preodjetu u raznim vidima:
neka stravom između njih trči,
čineć strašna opustošenija.
Ova će ih tirjanstva carica
nemilosno, s užasnijem vidom,
nasilstveno, po svojemu pravu,
svoboditi od teškoga jarma,
te ih vraćat u život duhovni.

8

Nepostojne njihove nadežde!
Kad pomisle da su ih pristigli,
onda će im dalje izmaknuti.
Ova njina pišta prijevarna
biće sumnjom otrovana ljuto;
lakovjerni zemaljski sužnjevi
bič će strašni sumnje ispitati:
ona će ih svuda sprovodati,
ona će ih svuda pretjecati
i poglede njine k budućnosti.

9

Lice smrtno na zemlji čovjeka
prilično će biti angelskome,
samo teke jednu iskru malu
vdohnut ću mu nebesne ljubavi
u njegovu zemnome plođenju,
da mu tužnu i kukavnu sudbu
kolikogod ona ublažaje;
jer on opet, ako i zabunjen,
sveđer umno ostaje tvorenje
i car zemlje, iako u ropstvu.

10

Čovjek volje ostaje svobodne
ka svi drugi besmrtni duhovi;
njegova će duševna tablica
s obje strane biti načertana
s dva sasvijem protivna zakona:
na jednu će zakon pravde blage
bit u svete načertan linije,
na drugu će prevlasnika njina
zla svakoga crnjat se zakoni –
adski spomen sveze sa Satanom.

11

Moć će čovjek ova dva zakona,
kad posveti misli mojoj pravdi,
bez nikakve muke različiti;
ali adsko prokletije duha
čovjeka će češće pljenivati.
Ova borba pravde i nepravde,
što je nebo tri dni kolebala,
biće ona sa svijem užasom
pečatana na dušu čovjeku,
da mu ropstvo gorči i koleblje.

12

Sa prvijem Adam pokoljenjem
na zemlji će ljuto postradati
od Satane dušegubitelja
(jer će Adam prvi plot čovječku
oblačiti i počet nositi):
zli vlastitelj ada nesitoga
dovesti će ljudsko pokoljenje
do gluposti ove preslijepe
da pohuli na nebesnu svjetlost,
a da mračno ime obožava.

13

Jednoga će sunca zrake sjajne
šar dvižimi zemni osvjetljati:
moć će ljudi sa svojega šara
na uzano svoje podnebije
viđet dosta mojijeh mirovah;
no pogubne mrake Satanine
njihove će zaslijepit oči,
mirovi im silom svemogućom
neće sjati njinim pogledima,
mirodavca pohuliće ime.

14

Na zemlji će hiljade božestvah
osl’jepljeni satvarati ljudi;
biće njina ništožna božestva
sve izrodi u bezobraziju.
Bezumnoga ovog jazičestva
nečisti će prijestol predstavljati
na glibljivom jednome brežuljku,
kojega će gadi i životna
neprestano po vrhu puzati,
da se biljem pitaju raznijem.

15

Ovo nisko ljudsko osljepljenje
biće zloba duše Satanine
na pohulu neba i višnjega.
Božestvenu moju dušu nježnu
zaboljeće sudba čovječeska:
ja ću slovo moje vozljubljeno
u plot ljudsku poslje oblačiti,
poslati ga da izbavi ljude
i zakonom svete moje pravde
pomračene osv’jetli umove.

16

Ja sam otac i svjetilo pravde!
Kada Adam s legionom svojim
osuđeno izvrše sužanstvo
i prenesu črez judol plačevnu
smrtni okov tegotnoga ropstva,
mog zakona posljedovatelji
vraćaju se u prvo blaženstvo;
a zakona cara zločestoga
u ad idu sl’jepi priverženci
u mrakama vječnog ridanija.

17

Poslje zemlju, užasa katedru,
pozorište bogomrsko zalah,
gnjezdilište čovječke nesreće,
sa nevinom krvlju oskvernjenu,
otrovanu gorkijem suzama,
kojuno će voplji nevinosti
kod mojega ukleti prijestola –
nju će oganj božestvene pravde
u dan sudnji u jedno trenuće
sažeć svojim sveštenijem plamom.”

18

Legionah sretnji načalnici
polećeše od trona višnjega
na ognjene svoje kolesnice
u vesele nebesne ravnine
da svetkuju u slatkoj ljubavi
padenije neba protivnika
i rođenje novog legiona,
kojega je na vječno blaženstvo
svemogući iz bezdne izveo
da namiri pogubljenu vojsku.

19

Svemogućom voljom mirotvorca
četiri se vjetra razjariše
u dubine hladnijeh bezdanah,
te oblake strašne i debele
od prašine i crna haosa
iz mračnijeh digoše njedarah,
i sa silom svojom strahovitom
sa svake ih strane stijesniše
i u trenuć oka laganoga
šar naš zemni tamni napraviše.

20

Iz hladnoga zemaljskoga njedra
istočnici vodah potekoše,
sačiniše okean opširni;
luče sunca životvornim vidom
rastjenija roda svakojega
na povrhnost zemnu izmamiše;
uzmilješe stada životnijeh
po vozduhu, zemlji i vodama.
U čas slovom mogućijem tvorca
zemlja dobi hitro tečenije.

21

Adam pređe nebesnu granicu
sa svojijem žalosnijem likom;
staviše ih pred vrata vječnosti.
Evo Adam u plot obučeni
sa podrugom u polja edemska.
Taruć oči od sna zaborave,
pogleduje sjajne luče sunca,
pogleduje divnu soputnicu,
pogleduje edemsku krasotu,
blagodari nebu za milosti.

22

Oplakujuć moju zabunjenu
i snom teškim obuzetu sudbu,
vidio sam mrake vladaoca,
u prevarnu zmiju pretvorena,
đe on puza na zlo čovječestva.
Pramatero ljudskoga plemena,
otrovnoga dara te prihvati,
kupaćeš ga gorkijem suzama,
osipat ga plačnim pokajanjem,
al’ badava – zavjet je narušen!

23

Poslijed sam s užasom vidio
prvu braću te su pomiljela,
plod ljubavi prvi božestvene,
roditeljsku premilu utjehu,
care mira jednog cijeloga,
đe sa krvlju bratoubistvenom
mlado lice zemlje otrovaše.
Zlobo kleta, da te bog ubije!
Zla porazo roditeljske duše!
Zla predskazo otrovne sudbine!

24

Prva se je krvlju oskvernila
bezakona ruka Kainova,
prvoga je sunce vidijelo
ubojicu Kaina na zemlji,
roditeljah prvijeh prokletstvo
na prvoga izlilo se sina.
Kainovi bezbrojni potomci
zlom svakijem zemlju ispuniše,
gr’jeh im diza more nad gorama,
al’ im zloće iskru ne pogasi!

25

Ah, kako je zemlja napunjena
s idolima svakoga izroda!
O, kako je lice svemoguće
mračna glupost obezobrazila!
Tame car se zli obradovao
videć ime neba podrugano,
videć ljude đe svakoj mrskosti
sa tamjanom oltar okađuju,
videć gadne zmije, krokodile
da bezumna sljepost obožava.

26

O nevini sinovi prirode,
o mudrosti prosta najsjajnija!
Do rođenja sv’jeta istinoga,
vi presretni poklonici sunca!
Vi ste vjerni nebesni sinovi,
vas svjetila luče životvorne
nose k tvorcu, lučah istočniku;
luč je sjajna bogoslovija vam,
luč vam žertvu u nebo uvodi,
luč vam tvorca osvjetljava dušu!

27

Gle divnoga sada vidjenija!
Sunce pravde i zemlju ogrija,
hram se mračni zasja zatočnikah,
robovima olakšaše lanci:
sin dostojni oca prevječnoga
obuka se u čelovječestvo,
naoružan oružijem pravde
i str’jelama svetog prosvještenja,
popirući zlobu i tirjanstvo,
dobrodjetelj u hram osveštava.

28

O preblagi, tihi učitelju,
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga!
Od tvoga su sv’jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule,
od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari;
voskresenjem smrt si porazio,
nebo tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga spasitelja!

_____________

Sljedeća stranica

1 2 3 4 5 6 7 8

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=3979

Objavio dana Aug 1 2015. u kategoriji Arhiva, Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV