Luča mikrokozma

IV

1

Dan k večeru bješe već nagnuo
u cvijetne nebesne ravnine,
dva vjenčana slavom
uljegoše u guste polkove
vraga neba, a nesreće oca;
ka dv’je lađe krilah nadutijeh
kada idu uskijem kanalom
kroz pokrite snijegom ravnine, –
tako oni kroz bijele mase.
pogubljene vojske prolazahu.

2

“Ah, Satano, ravnočini brate,
– Mihail mu poče govoriti –
kakve čerte viđu ja pogubne
na tvoj obraz, i na sve ostale!
Zar se jesi r’ješio doista
ispitati gnjev pravedni tvorca
i u vječnu povrć pogibiju
sebe samog i sve legione
te su tvojoj vlasti potčinjeni
i tvojojzi kruni arhangelskoj?

3

Zar se smiješ vragom zlijem nazvat
oca svoga i oca mirovah,
koji te je iz jednog atoma
u vječnoga pretvorio duha,
okrunio krunom arhangelskom,
da uživaš vječite sladosti
u predjele neba blaženoga?
Ah, Satano, obrati poglede,
viđi prijestol oca prevječnoga:
on je stari načala i konca!

4

Obrati se, dušo izgubljena!
Prolij tople suze pokajanja
pred opštijem tvorcem milosnijem;
poznaj ime svemoguće što je
i značenje tvoje prama njega;
ižen tamu iz slijepa uma
i zlu zavist iz pakosne duše!
Blagi tvorac mnogomilostiv je,
oprostiće tvoje zabluždenje,
pričislit te u vječno blaženstvo.”

5

“Ne, ne! – glasom krupnijem progrmje
zli gubitelj dušah besmrtnijeh,
da ga čuje stan buntovni cjeo –
Mihaile, podobni mi činom,
ali duhom mnogo niži mene,
jer ti duša, kako moja, nije
blagorodnom gordošću zaždena,
proštenija ne ište Satana;
blagorodna moja namjerenja
nebo čuje, a znaće mirovi!

6

Grka su mi sva blaženstva neba
dok postignem moje namjerenje
i pravilo drugo biću dadem;
ne poznajem ime svemoguće,
s kojijem mi toliko grozite.
Rad česa je vaš vladalac gordi
mene od sna budio vječnoga
i družinu moju blagorodnu
kad nam krune samodržavija
stavit nije na glave mislio?

7

Ja bih voli da sam vječno osta
u sna mirnoj vladi i naručju,
sa svom svojom svijetlom družinom,
nego đe sam na svijet iziša
da umnožim gordost ponositu
nesnosnoga moga protivnika.
Neće nigda Satanina duša
umnožavat slavu protivnika;
neće nigda Satanina usta
pohvale mu slova izglasiti.

8

Već je hitra Satanina duša
mračnu tainu divno razgledala,
i u nju sam čisto razabrao
prošlu sudbu gordijeh nebesah,
i kako je gordi vladac neba
svemogućstvo sebi prisvojio
i prostorom strašnim zavladao.
Moga bića čita sam pričinu
i sudbinu moju svukoliku
i družine moje blagorodne.

9

Što se gordi neprijatelj diči
da je tobož mene satvorio
i svijetle moje legione, –
taini slučaj naš je otac bio;
navlaštito nas je satvorio
da pravilo biću sačinimo
i gordosti metnemo granicu,
da s gordijem vlacem nebesnijem
dijelimo vladu i mogućstvo,
da imamo svi jednaka prava.

10

Strašna sudba prvijeh nebesah,
o kojoj je pomislit užasno,
ona dade smjelom grabitelju
slučaj zgodan te prostor zavlada,
i prisvoji ime svemoguće
svojom voljom, svojim soglasijem.
Ovo strašno padenje nebesah
načalo mu u tmine unese,
tme vjekovah vječno neprohodne
oko njega nagomila krugom.

11

Prostor cjeo u stara vremena
bješe sv’jetlim zasut šarovima,
lica tame nigđe bilo nije.
Šar svakoji jedne veličine,
sa našijem svaki jednak nebom
u svjetlosti i u opširnosti.
Visio se u svaki šar prijestol,
kako što je naš prijestol vrhovni,
na prijestol je u svakoje nebo
vladac bio jedan okrunjeni.

12

Veličinu prvijeh nebesah
iznenada rok užasni stiže:
nekakva ti pogubna sudbina
uskoleba prostor i mirove,
i bure se strašne razgrmješe
u prošloga okeana[3] njedra;
mirogubni stresi začestiše.
Čas suđeni zazvoni svjetlosti;
na veliku i užasnu žertvu
gladne bezdne otvoriše usta.

13

U trenuće oka laganoga
sva božestva s prijestolah padoše,
svi strmoglav miri polećeše,
svi se hukom stravičnom skrušiše
na žertvenik mračne vladalice.
Pozorišta toga prestrašnoga
svi umovi predstavit ne mogu:
kad itahu k pogrebu šarovi,
jedan drugog u let razdrabljahu,
na komate lećahu k bezdnama.

14

Svi mirovi s opširna prostora
k pogibiji vječnoj odlećeše;
jedan samo što nevredim osta
po nekakvoj slijepoj sudbini,
na kome se gordi prijestol visi
protivnika moga užasnoga.
E kud sreća da je i on tada
u grobnicu panuo mirovah
i premirne da je noći carstvo
svud svjetlosti pogasilo zraku!

15

Na zlu sudbu palijeh nebesah
noć i pustoš carstvo uzdigoše;
no slijepe ove vladalice
besilne se odmah pokloniše
upornome svome soperniku!
Djejatelni vlastitelj nebesni
iz haosa zdrobljenih nebesah
poče male stvarati mirove,
slabima ih punit žiteljima,
kako će mu sve pokorno biti.

16

Evo slučaj – sa užasom kriknu –
s kojijem je smjeli vladac neba
svemogućstva ime polučio
al’ Satana otkriva tainu!
Na opširne nebesne ravnine
ištem vladu da podijelimo
i nebesa pala vozdvignemo,
prvi zakon da prirodi damo,
nek se svaki sa vrhovnom vlašću
na svom nebu gordi i veliča!

17

Znam ja silu moga sopernika
i njegovo postojanstvo strašno,
al’ se kunem svijetlim oružjem
i mojijem nepobjednim štitom,
sa hrabrošću mojijeh vojvodah,
svim oružjem moga legiona,
iskrenošću lika Adamova,
da namjeru ispunit hoćemo
al’ svi žertva biti blagorodna:
vječan pokoj vječno je blaženstvo!”

18

Vožd pogubni kad riječ izreče,
punu k tvorcu otrovne zavisti,
milioni jeknuše glasovah
u razvratne, odmetne polkove:
pozdravlja ga s udivljenjem svaki,
jednoglasno vjernost izražuju.
Koleblju se gusti legioni
ka po ravni sazrela žitija
koja kosu k pogibiji bruse
kad ih ludi uzmute vihori.

19

“O zavisti preotrovne žertvo,
vinovnici vječne pogibije!”
– Gavril poče arhangel zboriti;
no hulenja hiljade krikovah
na višnjega i na dva vojvode
oko njih se počeše horiti,
Gavrilovu riječ preśekoše.
Digoše se dva vjerni vojvode,
na zefirna polećeše krila
među svoje blažene polkove.

20

Satanini zloumišljenici
idu k njemu s opšteg dogovora:
Alzzenk gordi, Ilzhud i Alzavalg 
Obenizrem i Jaobaz zlobni,
zlome caru tešku krunu daju,
s kojom krune svoju pogibiju
opštom voljom izgubljene vojske.
Zli vladalac kad se sa zlom vjenča,
pozdravi mu odsvud zagrmješe –
on vjernosti gordo zahvaljuje.

21

Evo Adam, evo Noelopan,
evo Razec i evo Askela:
od njihova nesretnjega lika
otpadnika neba pozdravljaju,
kunu mu se bit družina vjerna,
samo svoju riječ da održi –
da ih kruni samodržavijem
po nad jednim, ka je reka, mirom.
Ah, nesretni rode slavoljubni,
skupo li te ta pogreška stade!

Sljedeća stranica

1 2 3 4 5 6 7 8

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=3979

Objavio dana Aug 1 2015. u kategoriji Arhiva, Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV