Luča mikrokozma

I

 

1

Teško li se u polet puštati
na lađici krilah raspetijeh,
bez kormila i bez rukovođe,
u beskrajni okean vozdušni,
đe su sunca samo kaplje sv’jetle,
a mirovi jedva vidne iskre;
đe užasne bure gospodstvuju,
oka smrtnu otvorit ne daju,
već ga gone u mračno žilište,
Bog zna kakvom sudbom naznačeno.

2

Pravdo, rukom tvorca osveštana,
ti koje je ime svuda sveto
do granice zrakah svijetlijeh,
zaštiti me štitom mogućijem
od olujah korabljekrušnijeh
Evo žertva s oltara čistoga!
Ne dadu joj pravo k nebu ići,
na koga je slavu sažežena.
Poklonika viđi siromaha
kako plovi morem k svetilištu:

3

gotovo je smrznut pobožnošću,
nosi zavjet na oltar višnjega;
na nj se bure s jarošću puštaju,
ćeraju ga tamo i ovamo,
mučeći ga stravom pogibije,
dok ga bace u bezdnu kipeću.
Bog ubio tu besputnu silu
koja tvoje popire zakone,
koja puni mrakom i užasom
naš orizont i našu sudbinu!

4

U noć, strašnom burom razječanu,
sinu meni zraka pred očima
i glas začuh kano glas angela:
“Ja sam duše tvoje pomračene
zraka sjajna ognja besmrtnoga:
mnom se śećaš šta si izgubio;
badava ti vatreni poete
satvaraju i kliču boginje:
ja jedina mrake pronicavam
i dopirem na nebesna vrata.”

5

Pojmi dakle, besamrtna tvari,
strašno tvoje s neba padenije
i vremeno tvoje zatočenje
u judoli tuge i žalosti!
Kakva te je sila nečestiva
da sagr’ješiš Bogu prevlastila,
da vječnoga popireš zakone?
Što je jarost besmrtnoga tvorca
na zlo tvoje toliko ražeglo?
Pričaj meni tužnu tvoju sudbu!

6

Ah, strašnoga tvoga padenija!
Ah, užasa što smrtne postiže!
Tužnoga smo mučenija žertva
rad pogubnog toga prestupljenja.
Zaborave san te obuzeo,
te si prvo blaženo bitije
i istočnik besamrtne sreće,
rajska polja, vječito blaženstvo,
životvorni pogled stvoritelja
zaboravi nesrećnoj predala.

7

Istrgni se, iskro božestvena,
iz naručja mračne vladalice,
podigni se na svijetla krila,
raspali se plamom besmrtnosti,
skini mene sa očih mojijeh
neprozračnu smrtnosti zavjesu,
tupe moje otrgni poglede
od meteža ovog ništožnoga,
uvedi ih u polja blažena,
u tvorenjem osveštanom hramu,

8

– da opširnu vidim kolijevku
u kojoj se vječnost odnjihala,
iz koje je u krila udrila,
u beskrajni prostor ulećela,
od svačijeh skrila se pogleda
do jednoga koji sve proniče, –
u opširno svetilište bića,
đe s’ rađaju sunca i mirovi,
đe vjenčano biće s začatijem,
đe se dusi besmrtnošću krste.

9

Povedi me u nebesna polja,
da pogledam blaženo žilište
đe si i ti nikla i živila
sljedujući stopam arhangela
na besmrtnim i svijetlim krilma
pod znamenjma slavom razvijanim,
svetom slavom nebesne blagosti,
kako što mu i sada sljeduješ
po blatnjojzi i mračnoj judoli
u okovu mrtve tjelesine.

10

“Ja sam tvoja iskra besamrtna,
– reče meni svijetla ideja
vodiću te k vječnome ognjištu
od kojeg sam i ja izlećela;
već tegotni okov fizičeski
zbaci s sebe, osvobodi ga se,
pod tuđijem ne stenji bremenom;
on je stručak slabi i nejaki,
za mah smrtna samo iznikao,
on je ručak gada puzećega.”

11

To izusti, reče: “Sljeduj za mnom!”
Odvede me u carstvo svjetovah.
Kako kaplja rose sa cvijeta
ili zrnce leda prozračnoga
pri pogledu svijetloga sunca
što u nebo dignu slabe zrake,
i ja, plamteć veličestvom neba,
podobno sam njima uradio:
nekakvo me svojstvo diglo tamo,
nekakav me sveti magnet tegli.

12

Evo slabe i malene iskre
među sunca plamteće svjetove
što bogatstvom lučah besmrtnijeh
potapaju prostor i mirove!
Da, iskra je svjetlost porodila,
okean su kaplje sastavile;
sveti tvorac veličestvom sjaje
u iskrama kako u suncama,
u smrtnima ka u božestvama –
sve mu skupa svemoguće slavi!

13

Šest nebesah kolovitnih pređem,
šest mliječnijeh preletim putovah,
velju sferu igrajućih šarah,
koji vječno svijetla dviženja
u pravilnim kolim’ izvršuju
koja im je ruka svemoguća
načertala presvetom mudrošću.
Ah, ti taino, Bogu tek izvjesna –
sastav’ ove presilne mašine
koja kreće bezbrojne mirove!

14

Pet nebesah nepodvižnih pređem
sljedujući zračici ideje,
beskonečno vidim ovđe carstvo
veličestva, postojanstva mirah!
Prostor im je širi rastojanja
neg’ podvižnim mnogo svjetovima;
al’ se vide zrakom oblačeni,
kako morski veliki ostrovi
kad ih zima snijegom obuče,
te ih plovac iz daljine gleda.

15

Ustav’ polet, iskro božestvena,
krug smo davno prešli vozmožnosti:
nebesne su prešiljaste zrake,
mogu vredit smrtnome pogledu;
nebesni je prostor beskonečan,
voobraza sila delikatna.
Kći nebesna usliša mi molbu,
i na desno krug poleta savi
put jednoga mira velikoga:
na sv’jetlom mu br počinemo.

16

Svjetlošću mi vid očih poražen,
veličestvom njegovijem čuvstva,
te ja padnem na brijeg kristalni
i zatvorim oči sa rukama;
ne smijem ih otvorit nikako.
Čujem glase besmrtne muzike
i nebesnu njenu armoniju
koja sladost blagodatnu lije;
glas njen moju dušu zabunjenu
božestvenim streca elektrizmom.

17

Dok me neko za ruku dohvati
i pozva me prijatnijem glasom:
“Dig se, tvari opšteg stvoritelja,
te ti hitre naslađuj poglede
u predivna stvorenija Božja;
pred velikim pretprijatijama
nek se krije ime opasnosti;
svi svjetovi bez očih su mračni.”
Obodri me sin besmrtni neba
i spravi me na brijeg nepoznati.

18

Ljubopitstvo duhe besamrtne
srojilo je oko mene krugom,
al’ pogledi blagi i pronicni
jednoga se s mene ne micahu,
u njim’ s’jaše sveta simpatija.
“O blaženi sine prevječnoga,
– ja mu rekoh umilnijem glasom –
što te moja sudba zanimava
te ti znake božestveno lice
živom brigom za me izražava?”

19

“Visoka me volja naznačila
za angela tvoga hranitelja:
od dužnosti svete ne odstupam,
kolik’ zraka od sv’jetloga sunca;
ti kako si krug zemni prešao,
usku sferu bezumnog meteža,
ja sam tebe paziti počeo,
kroz gomile proveo gromovah,
kojima je vaše podnebije
vazda teško i pretovareno.

20

Bi li smjela zabunjena duša
pretrć okov smrtne tjelesine
bez sveštene volje stvoritelja,
po prostoru lećet nebesnome,
tražit prvo, blaženo žilište,
tražit sudbu svoga padenija?
Sve što blatnoj zemlji prinadleži,
to o nebu ponjatija nema;
duhovni je život na nebesi,
materije – u carstvu gnjilosti.

21

Sva besmrtna vide namjerenja,
tražiš uzrok tvoga padenija.
Svud ću tebe kud hoćeš voditi;
ja žalosnu vašu znadem sudbu.”
“Ah, božestvo tvorcem naznačeno!
zar toliko mogućega tvorca
naša mračna zanimava sudba
da atomu jednom mislećemu
da božestvo takvoga kačestva,
da g’ u polja vodi mirodržna?”

22

“Hajde za mnom po zračnom brijegu
postojanstvom okrunjena mira,
te obodri uhiljenu dušu,
veličestvom neba raznesenu!”
Povede me sretnji duh nebesni,
kako majka ustrašena sinka
što ga vodi nježno milujući
dok ga sebi vrati i utješi;
na brežuljak jedan od topaza
izidemo i na njem śedemo.

23

“Eto nebo kud ćemo lećeti!
– kaza mi ga sa sniježnom rukom
i blagosti punijem pogledom –
Na nj je prijestol mirosijatelja
te u svjetlost biće okupao.”
Jošt Bog nek zna što mi angel priča,
no ja pogled put neba ispravih
i zanešen ne čujah angela,
već trepetom sv’jet svjetovah gledah,
i slatka me nemoć obuzela.

24

Sva ti ovdje ginu ponjatija,
voobrazi sami sebe gone
i gube se u neizvjesnosti!
Od svijeta na kom mi śeđasmo
do nebesa prestolodržnog
rastojanje preužasno bješe –
stoput više Zemlje od Urana;
sav nebosklon što mogah viđeti
mir mirovah bješe napunio
sa svojijem svijetlijem šarom.

25

Iz njega se luče besamrtne
na sve strane r’jekama sipahu.
Ko kad tvorac mogućijem slovom
našu zemlju u vjetar razvije
i u trenuć zemni okeani
kad se prospu srebrnim strujama
u propasti bezdne mrakovite
tako teku izobilno luče
sa dobrotom svojom besamrtnom
u prostore opširnoga bića.

26

Kroz valove nebesne svjetlosti
mirijade lećahu kometah
sa naglošću svojom prekomjernom
na sve strane tamo i ovamo:
neke k nebu, a neke od neba,
kako ono trudoljubne pčele
kad im ruka blagodatna tvorca
sa štedrošću prospe manu slatku,
te uzavru tamo i ovamo
na vjenčano sa tišinom jutro.

27

“Hranitelju, prevječnoga sine,
šta šarići oni mali znače
u plamenom ovom podnebiju
te se dižu, spuštaju pravilno,
tmasti niču k nebu sveštenome,
a sv’jetli se k nizu spuštavaju?”
Božestveni na me vzor okrenu,
vjenčan vječnom krasotom mladosti;
lik bi divni njegov pomračio
sva prelesna rađanja Avrore.

28

“Oni šari što se k nebu dižu,
te se vide u svijetloj sferi
kako lopte tmaste i bezračne,
to su sunca, voždi sozvjezdijah:
izbježaju iz mračnoga njedra
po sveštenoj volji mirodavca;
na nebesna četir’ kraja idu
da se krste u besmrtnu svjetlost,
okrunjeni svjetlošću vječitom,
na vječno se carovanje vrću.”

29

Povede me malo ponaprijed.
“Gledaj – kaže – na lijevu stranu,
te šar vidi onaj pogolemi
te pružaje crnokrake luče.
On jedini u prostoru sv’jetlom
u crnu je oblačen porfiru;
zla svakoga najljuće krajnosti
pod jednom su u nj krunom sabrane;
on katedru mračnu sočinjava
pozorišta svakog užasnoga!

30

Ad se zove, car mu je Satana,
mračna duša, neba nenavisnik;
zlo je njemu jedina utjeha,
on se sa zlom vječno obručio;
zlu je žertvu prinio veliku,
šesti dio nebesnog voinstva:
lišio ih blaženstva svetoga,
u mračno ih carstvo povukao
na bez konca mučenija strašna.
Znaćeš i vam’ što je uradio!”

31

Kako more iza strašne bure,
prisustvijem duha ostavljeno,
umoreno silnijem napregom
preskačući prirodnu granicu,
utruđeno istegne se leći
u pješčanu svoju kolijevku,
tako isto moja slaba duša
zanešena tvorca čudesima
za granice voobraženija
u duboko padne uninije

32

krilatoga lišena mečtanja,
mračne joj se otvore propasti,
sa užasom da je gladne proždru;
uplašena strašnijem viđenjem,
ustrepeta ka sveštena ptica
poćerata smrtnijem kricima
narušnika mira vozdušnoga;
na kraj bješe došla padenija,
no hranitelj krilah sniježnijeh
sveštenim je magnetizmom spase.

33

“Sini – kaže – ognjem stvoritelja!
Ti si iskra za nebo stvorena,
besmertnijem Bogom pomazana.
Šta te k ljudskoj vuče kolijevci,
đe kukanje i plač okrunjeno,
đe vjenčana glupost sa tirjanstvom,
đe se samo rad nesreće ljudske
bogotvori Cezar s Aleksandrom,
đe prelesti smrtne svekolike
teke licem iz glibine vire?”

34

Povratim se i otvorim oči,
hranitelju besmrtnome rečem:
“Duh nijedan opšteg stvoritelja
bez sile se ne bi soglasio
jaram nosit smrtnoga okova;
ko bi igda s dobre volje htio
bezumnoga poželjet meteža,
đe zlo gnusno svagda toržestvuje,
đe svak zname od razdora nosi,
đe gnjiloća duše kamenuje?

35

Sudba naša otrova je čaša;
vječne sudbe sveti su zakoni,
c’jela bića njima su pokorna.
Vidi čovjek svoje zatočenje,
pomalo se prve slave śeća
i poleti nebu kako munja;
al’ ga smrtni lanac zausteže
dokle ročno odstoji sužanstvo.
Stoga smrtni najsjajni poete
s vratah neba u propast padaju.”

Sljedeća stranica

1 2 3 4 5 6 7 8

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=3979

Objavio dana Aug 1 2015. u kategoriji Arhiva, Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV