Zazor od vlastitog govora

Prije koji mjesec je lingvista i političar dr Miomir Abović na svojem fejsbuk profilu objavio jedan kratak ali vrlo površan osvrt na problematiku crnogorskog pravopisa, koja počiva na dubletima, a koji navodno narušavaju neku njegovu dosljednost. Način na koji izvodi svoje zaključke su toliko nenaučni i prizemni da bi se prije reklo da proizlaze iz animoziteta prema nekim čudnim likovima koji po Abovićevom uvjerenju personifikuju jotovanu varijantu. Međutim, iako je taj osvrt po sadržaju plitak, on može da posluži izvrsno za razumijevanje prirode marginalizovanja crnogorskih govora unutar srpskohrvatskog književnog jezika, usljed snobske logike unaprijed zadanog zaključka.

Počnimo od početka: pravopis je konvencija koja predstavlja neko pomirljivo rješenje između dijalekata kako bi se jedan prostor efektivnije povezao u jednu cjelinu. Namjera da se određene jezičke barijere uklone kako bi se ujednačilo pravosuđe, ekonomija i uopšte promet trgovine te se međusobno jače povezale naučne, književne i umjetničke zajednice zarad bolje razmjene ideja – prirodna je i zdrava. Istim se rukovodio Vuk Karadžić kada je kao standard predložio jezičku varijantu koju možemo nazivati ravnopravno „srpskim jezikom ijekavskog izgovora“ ili  „nejotovanim crnogorskim“. Vuk je upravo htio da ova varijanta bude jedini standard kao pomirljivo rješenje između ekavice, jotovane ijekavice i ikavice. Kao uzor je uzeo „gospodski govor iz Dubrovnika“, koji, uzgred, nije ovako uniformno nejotovan. Nezadovoljni ovakvo strogim rješenjem beogradski intelektualni krugovi su odbili da poijekavče svoj jezik, dok se mi odrekosmo našeg govora kao da se zbog jotovanja nećemo moć sporazumjet sa ostalim narodom.

Vukovo neosnovano zaziranje od jotovane ijekavice i ikavice se prenijelo na buduća pokoljenja lingvista i književnika pa su dijalekti ovih tipova nepravedno dobili status govora zaostalih sredina. Kod nas konkretno je takvo shvatanje iznjedrilo izvještačeni crnogorski jezički izraz. Čak su pojedini izvorno crnogorski pisci (Risto Ratković, Branimir Šćepanović, Miodrag Bulatović, Mirko Kovač…) zbog otmenosti izraza pribjegavali ekavici. Govor koji se spontano zatiče i stiče u Crnoj Gori je u knjiženo-umjetničkom izrazu skoro pa isključivo korišćen za odraz zaostale ili zlokobne sredine. Ipak, ima izuzetaka, poput autentičnih stvaralaca braće Živka i Dragana Nikolića, koji su pronašli umjetnički potencijal narodnog jezika i time ga očuvali od zaborava.

Pomenuta praksa izbjegavanja jotovane varijante našeg govora u prosvjeti vrlo je štetna na psihičkom nivou. Dijete se obrazovanjem uvjerava da je govor koji prirodno stiče od sredine nepravilan i to u ključnim osobinama. Jedna spontana jezička pojava, kao što je jotovanje, tretira se kao vulgarnost. Jedino ”objašnjenje” koje đeca u školi dobiju je izvrgavanje ruglu i prijekor ako se tako izražavaju. U pozorišnim predstavama za đecu praksa je da negativni junaci govore više „po-crnogorski“, dok se pozitivni junaci izražavaju shodno Novosadskom knjižvenom govoru. Ovo stvara zazor i nelagoda izražavanja.

Od ovakve ružne prakse u zadnjem periodu ima bar kakvih-takvih sitnih pomaka, ne bez kvazinaučnog protivljenja. „Ali“ viče Abović „imamo riječi koje ne trpe jotovani oblik u izgovornoj stvarnosti. Zbog tih nekoliko riječi treba otkačit sve jotovane oblike. Ha!“ Ako bismo šćeli biti dosljedni u ovome onda ajmo još da izbačimo jotovanje u izrazima kao što su: viđati, viđeno, tvrđenje, ulijećem.

Neuniformisanost jotovanja se u glavnini karakterističnih primjera može lako objasniti. Izrazi poput „djelo“, „predjeli“, „djelovi“, „djelovati“, „bdjeti“, koje jesu domaće riječi, u savremenim govorima poslije Vuka su ustaljene dok su u narodnim govorima  vremenom skoro pa potpuno išezle. U dijalektološkim zbornicima se odgovarajuće zamrle jotovane varijante ovih izraza mogu pronaći. Druga stvar su riječi poput „pridjev“, „nadjev“, „zahtjev“ itd. koje su naknadno vještački ušle u govor putem naučne terminologije i pravno-administrativnog jezika po uzoru na adekvatne riječi iz drugih jezika. Isto tako smo dobili izraze poput „prirok“, „podmet“, „odvjetnik“ ili „glasnogovornik“. Kako je u vrijeme osmišljavanja ovih riječi već na snazi bio standard to nije došlo do jotovanog ekvivalenta. Bez dubljeg zalaženja u ovu problematiku, naš vrli lingvista Abović ovu nedosljednost tumači tako da jednoznačno treba pribjeći dosadašnjem nejotovanom standardu. Da neće još Abović da ide po kuća i savjetuje (śetuje) govornike ekavske varijante zajedničkog nam jezika da izbače jekavske izraze poput: oboljevati, sažaljevati, odoljevati, zađevica ili ikavizme kao što su: nisam, zakasniti, ovim, onim sa odgovarajućim ekavskim?

Sa lingvističke tačke gledišta ova Abovićeva priča je vrlo jalova rasprava koja nam ne govori ništa o prirodi jezika i njegovom razvoju. Ne, ovo je infantilni pokušaj naučnog opravdavanja nečijih snobskih predrasuda. Pisano je u uobičajenom maniru neinspirativnih jezikoslovaca koji najobičnije jezičke pojave oneobičavaju opštim mjestima kako bi ostavili utisak na neupućenog čitaoca. Vjerovatno svjestan krnjosti logike kojom izvodi zaključke, Abović u zadnji čas pribjegava “nemuzikalnosti” riječi: išćerati, đevojka i ođe kao dodatnom argumentu koji podupire njegovo gledište. Ovakva nenaučna priča jedino može opstati u malograđanskoj sredini đe ljudi zaziru od vlastitog govora, dok bi u iole ozbiljnoj sredini ovakvo „umovanje“ bilo začas na sprdnju okrenuto i autor bi  permanentno bio označen kao neozbiljan.

***

Čitaocima dajemo na uvid u izvorno problematičarenje odnosno integralni tekst dr Abovića.

„Kad smo se ovih dana već pomalo bavili pravopisnom problematikom, ajde da kažem koju riječ i o, da to tako nominujem, filozofiji pravopisa. Pravopis u suštini treba da bude mala knjiga, sa jednim brojem najosnovnijih i temeljnih pravila. Jer, pravopis se piše za široke narodne mase, a ne za lingvističke stručnjake. (Prototipni primjer antipravopisa bio je npr. “Pravopis srpskog jezika” Matice srpske iz 1993.

Premda je u ovom “Pravopisu” bilo i ne malo odličnih pravopisnih rješenja, isti je imao toliko pravila i izuzetaka od tih pravila da sve to, ja mislim, nisu mogli zapamtiti ni njegovi kreatori). Ono što je pri stvaranju ortografije jednog jezika veoma bitno je sljedeće: kad se kriterij za formiranje pravila jednom ustanovi, ne smije biti izuzetaka od tog praviloobrazujućeg kriterija. To je dijelom bila mana i onog starog “Pravopisa srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika” Matice hrvatske i Matice srpske iz 1960. Jer, ako se formuliše kriterij da se jednačenje suglasnika po zvučnosti bilježi (i) u pismu- kako je taj Pravopis propisivao- onda nemaš nikakvog opravdanja da se suglasnička sekvenca DS čuva kao takva i u pismu, te da se piše “predsjednik”, a ne “pretsjednik”. Taj nedostatak praviloobrazujućeg kriterija, samo sa jednog drugog aspekta, velika je mana i aktuelnog “Pravopisa crnogorskog jezika”. Ne mogu se oblici, npr. “sjever” i “s'ever” ili “djevojka” i “đevojka” kodifikovati kao ravnopravni, tj. kao dubleti, zato što to- a mislim da sam to već negdje i pomenuo- ništi smisao postojanja pravopisa. Jednostavno, moraš odabrati jedan od ta dva oblika kao standardnojezički, a onda precizno i kristalno jasno objasniti zašto si kao normativan izabrao jednu formu, a ne onu drugu.

Drugim riječima i preciznije: prednost moraš dati ili jednom dijelu crnogorske izgovorne stvarnosti koja obuhvata jotovane varijante tj > ć, dj > đ (pri čemu jotovanje dj > đ imaš u, npr., đevojka, đede, đe itd., ali ga nemaš u, npr., djelo, djelovi, pridjev itd. Što se tiče s’, tu je izgovorno stanje još komplikovanije i neujednačenije od rezultata (i)jekavskog jotovanja kod tj i dj: u nekim djelovima Crne Gore s’ je frekventnije, dok je u drugim djelovima CG puno manje frekventno.), ili prednost moraš dati drugom dijelu izgovorne realnosti u Crnoj Gori, koja obuhvata već pomenute nejotovane oblike: djelo, djelovi, pridjev, tjeme, tješiti itd.. Što izabrati? Izabrati ovo drugopomenuto. Zašto? Evo zašto. Ako se, pored izgovorne stvarnosti, u igru uključi i kriterij sistemnosti- tj. ujednačavanje norme po pitanju ovih oblika- puno je lakše ujednačiti pravopisnu normu prema nejotovanim nego prema jotovanim formama, prosto zato što je prvopomenutih više. Ali to nije jedini razlog davanja prednosti normiranju nejotovanih formi. Jer, u igru možemo uključiti još jedan bitan kriterij- estetički kriterij, tj. kriterij blagoglasja. I ne moramo biti ne znam kako muzikalni da zaključimo da, npr., “istjerati” mnogo ljepše zvuči nego “išćerati”, “ovdje” nego “ođe” itd., te da prvopomenuti oblici treba da budu pravopisno normativni. Treba reći još dvije stvari o pravopisu. Prvo, dobar pravopis treba da donese precizan izgovor pojedinih glasovnih grupa makar iz najvažnijih evropskih jezika, ako ne i iz svih evropskih jezika, kako su to sjajno bili uradili pisci “Pravopisa hrvatskog jezika” Matice hrvatske iz 2007. Drugo: treba se pomiriti sa činjenicom da niti jedan pravopis na svijetu ne može normirati svu jezičnu građu; konačno, on to i ne treba da radi. Ali ono što uspije da normira, to mora biti normirano po veoma preciznim i jasno formulisanim kriterijima. Hvala na pažnji i dobro vam učinjelo čitanje ovoga statusa.“

 

Mato Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8633

Objavio dana jan 7 2021. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV