Zavjesa

Ministarstvo kulture Crne Gore reklo bi se da je razvilo smisao za ironiju raspisavši konkurs pod nazivom „Podignimo zavjesu nezavisne kulturne scene”, kako bi iste, dugogodišnje, mahom nezaslužene dobitnike sredstava iz ovog državnog resora opet častilo izdašnim sumama.

Ukoliko država ima svoje pulene kojima želi redovno da izvršava trebovanje kako bi nastavili u svojoj ne previše produktivnoj raboti – široko im polje. Ne znam što je muka krunisati takav vid saradnje formalnim i trajnim partnerstvom države i kulturnog djelatnika pa svečano preuzeti ulogu državnog umjetnika. Međutim, nama se na elementarnom nivou vrijeđa inteligencija govoreći da skupine poput Otvorenog književnog foruma (OKF) nemaju jaku protekciju u aktuelnim političkim partijama i predstavljaju nezavisna udruženja.

Da se podsjetimo: OKF je najveći i ujedno najneproduktivniji potrošač sredstava namijenjenih za kulturu, u Crnoj Gori, od njenog osamostaljenja. Sva njihova djelatnost, mimo samopromocije nezajažljive sujete Milorada Mija Popovića, je održavanje časopisa ARS koji je bez stvarne publike. Ovaj časopis je više biltenskog tipa koji se štampa u niskom tiražu i razmakne na nekolike ruke. Razložno je očekivati da organizacija ovoga tipa omogućava kvalitetnim mladim piscima da izdaju svoja djela, ali to je daleko od stvarnosti. Prvorangirano Udruženje nezavisnih književnika, sa kojim sarađuju na svakom projektu i dijele sredstva, takođe pripada Miloradu Miju Popoviću.

Žalosno je viđeti da organizacije nevladinog sektora poput Korifeja, Prazanog prostora, Saveza Arhitekata Crne Gore kao i organizacija u sklopu KotorArta nijesu dobili sredstva.

Korifej teatar je svojim skromnim budžetom uspijevao da određeni niz godina sprovodi u djelo pozorišni festival u Kolašinu pod istim nazivom. Ovakav poduhvat istovremeno je ulaganje u razvoj apsolutno zanemarenog śevera, bogaćenja kulturne turističke ponude kao i promocija kulture – za sav svoj napor bivaju rangirani na šezdeseto mjesto. Ipak, po mišljenju Ministarstva kulture značajniji je ATAK-ov projekat „razvoja publike i podsticanje pozorišne produkcije u Centrima kulture na sjeveru” nego konkretni pozorišni festival. Rukovodilac ovog udruženja, Dragana Tripković, duži niz godina je vješto balansirala između navodno nezavisne i dvorske umjetničke scene – nešto poput Ane Vukotić, pokojnog Slobodana Milatovića ili Varje Đukić. Za vrijeme svojeg aktivnijeg stvaralaštva mimo zasluga dobijala je priliku da radi dramaturgiju velikog broja predstava, i između ostalog bila je potpresjednica u Savjetu RTCG-a. Stečene pozicije iskoristila je radi promocije vlastitog djela. Ipak, njen uticaj u jednom od državnih tabora očigledno je opao promjenama u Javnom servisu zbog čega je ”otišla” iz njegovog savjeta. Međutim, bliska saradnja sa OKF-om nesumnjivo govori o još uvijek jakoj vezi sa crnogorskom dvorskom kulturnom scenom.

Ono što neprijatno iznenađuje je neočekivana saradnja Zorana Rakočevića, rukovodioca NVO Korifej, sa dvorjanima iz ATAK-a na botovskom projektu ”Za mene je NATO”. Ukratko, riječ je o pozorišnim radionicama koje imaju za cilj da putem selektivnog prikazivanja istorije promovišu pomenuti vojni savez u očima srednjoškolaca. Nemoralnost ovog poduhvata upravo je u tome što maloljetnicima nameće političke stavove kroz nazovi-radionice i „rasprave” čiji je zaključak unaprijed zacrtan. Ne znam zašto je Rakočević imao potrebe da ovom saradnjom sebe faulira? To navodi na misao da možda i ne bi pokazao ovaj stepen empatije da ga je država ispoštovala u pomenutom konkursu.

Zanimljivo je da su pojedini učesnici dobili sredstva za više projekata, kao NVO Avlija i OKF Cetinje. Uzimajući u obzir kvalitet velikog broja odbijenih prijava, ovo je sramotno. Stiče se utisak da je jedan dio nevladinog sektora koji se bavi umjetnošću nesposoban a drugi dio previše sposoban pa dobija novca koliko zatraži. Još je jače što su po mišljenju zvaničnika iz ministarstva folklorna društva ključni faktor za razvoj naše nezavisne kulturne scene, pa zavređuju čak četvrto mjesto!

Prazan prostor vodeći je nezavisni dramski studio u Crnoj Gori. Njihove produkcije se, uprkos skromnom budžetu, ističu po snažnom kvalitetu. Najbolji đečji pozorišni festival u Crnoj Gori jeste Kotorski festival pozorišta za djecu. Pored toga, Prazan prostor predstavlja i školu glume koja je izvanredna priprema za buduće glumce. Entuzijazam koji ispoljava ova skupina upravo je ono što treba da najviše poštuje Ministarstvo kulture i trebalo bi da im omoguće da razviju svoj stvarni kapacitet i punim zamahom krenu u poduhvate.

U vrijeme kada se urbanizmom bave investitori oskudnog obrazovanja, što se vidi po svježim ožiljcima na licu Glavnog grada, nije čudo da Savez arhitekata Crne Gore bude čak osamdeset i neki na listi. Arhitektura kao djelatnost vezana je koliko za nauku toliko i za umjetnost i samim tim bitno odražava i utiče na razvoj jednog društva. Ta djelatnost mora da bude nezavisna kako bi mogla postaviti univerzalna mjerila. Ipak, kod nas izgleda da je blagonaklono prihvaćen model štancanja stambenog prostora dok je postojeći poluuseljen kako bi gramzivi investitori mogli iskamčiti prihod od običnog naroda a da istovremeno peru prljavi novac.

Da bi stvar bila gora, ovim smo tek pokrili jedan broj vrijednih i nevidljivih crnogorskih kulturnih stvaralaca za koje je gluvo Ministarstvo kulture. Ove godine se iznova zbilo slivanje pozamašnih sredstava iz budžeta u koji sami ulažemo za samoproklamovane umjetnike i provjerene igrače ovoga režima koje smo odjednom nazvali nezavisnom scenom. Po sadašnjem modelu jedino se podržavaju kulturni radnici jednokratne namjene a vrlo ograničenog i sebičnog umjetničkog dometa. Ovo niti će osmjeliti mladog umjetnika da predano krene u vlastito stvaralaštvo niti će umjetničke tekovine učiniti pristupačnijim mladom čovjeku.

Ako je neko zainteresovan da izvidi puni obim ovogošinjeg promašaja Ministarstva kulture rang liste može pronaći na ovom linku pa neka da vlastiti vrednosni sud o dobitnicima.

Mato Kankaraš