Vrijeme gladnih i žrtvovanih
Ovakve pośete je Dragović činio tih dana počešće i napominjao, da je “srpstvo u opasnosti” i da bi trebalo na svaki način učiniti u Americi, a tako i u Africi i Australiji, korake, da se što veći broj dobrovoljaca, Jugoslovena, javi u solunsku vojsku. Znajući, pak, da su američki Crnogorci do dna duše uvrijeđeni uništavanjem crnogorske vojske, kao i to, da je američkim Jugoslovenima poznato, kako su životinjski postupali srbijanski oficiri sa dobrovoljcima jugoslovenskim, predlagao je Dragović, da đeneral Gojnić, kao Crnogorac, potpiše poziv za skupljanje dobrovoljaca i primi ih u vojsku rusku. Na pitanje Gojnićevo, da li bi na ovo pristala Vlada Srbije, odgovorio je Dragović, da je to njegova stvar i da će on to sve urediti sa Pašićem.
Odobrenje stigne iz Petrograda osmoga dana. I taman da Gojnić započne akciju u ovom pravcu, Srbijanci učine korake kod glavnog ruskog vojnog delegata u Solunu, đenerala Artamonova, da se ova namjera osujeti. Oni su u ovom koraku Gojnićevom gledali rad na ponovnom stvaranju vojske crnogorske, koju ni po koju cijenu oni više nijesu htjeli gledati. Intrigama protiv Gojnića uspiju, da đeneral Artamonov preduprijedi i odlazak Gojnićev na front kao ruskog komandanta i odmah ga izvijesti, da će na njegovo mjesto doći novi komandant. Istovremeno srbijanska vrhovna komanda protestovala je kod đenerala Artamonova protiv mog odlaska na front sa Gojnićem. Viđeći, da je ovo lično protiv njega upravljeno, a ne htijući se odvajati od mene, predloži Gojnić srbijanskom ministru vojnom, đeneralu Terziću, da me primi u srbijansku vojsku i da me kao takvog odredi njemu na službu. Odogovreno mi je, da ću kroz 2-3 dana dobiti i ukaz. Kako je bilo proteklo i deset dana bez ikakva rezultata, ne hoteći više śeđeti u Solunu, ode Gojnić na front, a ja ostadoh u očekivanju primanja u srbijansku vojsku. Sve to bješe u drugoj polovini oktobra.
Jednoga dana sretne me žena ministra unutrašnjih djela g. Ljube Jovanovića, g-đa Simka, koju sam još iz Rima poznavao, i upita me, dokle ću se baviti još u Solunu. Kad joj rekoh u čemu je stvar, obeća mi, da će ona govoriti sa šefom policijskog odjeljenja Žikom Lazićem, pošto je njen muž bio u to vrijeme bolestan. Idućeg dana dobijem poziv od Lazića, koji me primi u Ministarstvu unutrašnjih djela i počne nagovarati, da ne odlazim na front, jer bih “opštoj stvari” bio mnogo korisniji na drugoj strani. Predloži mi, da u cilju prikupljanja dobrovoljaca za srbijansku vojsku odem u Ameriku. Kako sam iz njegovih izlaganja vidio, da bih se onđe imao staviti na raspoloženje srbijansko-crnogorskom agitacionom komitetu Andrije Radovića, odbijem pristanak energično i ponovim, da ću ja ili stupiti u srbijansku vojsku i pratiti Gojnića, ili ću pak prijeći u vojsku francusku.
Lazić, na ovu moju izjavu učini se, kao da pristaje, reče mi da podnesem pismeno opis čitavog mog zivota, zbog čega da se prijavim sekretaru Ministarstva unutrašnjih djela B. Todoroviću. Ja pośetim Todorovića, koji stavi na zapisnik čitavu moju biografiju i reče mi, da rješenje sačekam.
U ovom čekanju proteče opet nekoliko dana. Jednoga dana potraži me u kafani “Bejaz Kula” g. D…, jedan mlađi službenik iz srbijanskog Ministarstva vojnog, rodom Hercegovac (čije ime danas još moram da držim u tajnosti, kako mu se Srbijanci, po poznatom običaju svome, ne bi osvetili), prikaže mi se i reče otprilike ove riječi:
-
Meni je poznato, da ste Vi tražili da stupite u srbijansku vojsku. Vama, vjerovatno, nije poznato, od kakvih teških posljedica po Vas može biti taj korak, no ja, kao Vaš brat Hercegovac, velim, da se te namjere ostavite. Vi ne znate, kakvim opasnostima izlažete, kao Crnogorac, svoj život, a nije Vam poznato ni to, da su Srbijanci u stanju sve da učine sa Vama, a samo da bi došli do svojih ciljeva. Ja Vam velim ukratko: život Vam je u opasnosti i gledajte samo kako ćete se živi spasiti Soluna.
Meni je u prvi mah izjava ovog čovjeka izgledala zagonetna, pa i sumnjiva, što se njegovoj pažnji nije moglo oteti.
-
Gospodine Bajkoviću – rekao mi je odmah D… – nemojte da sumnjate u ovo što Vam govorim. Ja Vam ponavljam: ja znam što ste Vi u molbi Vašoj iznosili, a znam što Vam oni u Ministarstvu spremaju. Ako mi ne vjerujete, a Vi čujte ovo: Vas stalno prate i Vama se radi o glavi – jer nećete da vršite onu službu, koju Srbijanci silom hoće da Vam natovare. Evo, ovi ljudi su određeni da Vas prate na svakom koraku!
I pokaza mi potajnike, koje ja dotle nijesam bio ni primijetio.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6335
Objavio Urednik
dana kol 22 2018. u kategoriji Biblioteka.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst