Vrijeme gladnih i žrtvovanih
TREĆI DIO
NITKOVLUCI I ZVJERSTVA SRBIJANSKIH OFICIRA
U SOLUNU
Poslije osmodnevnog boravka na Krfu, za koje vrijeme je đeneral činio pośete savezničkim komandantima, motoskafom talijanskog đenerala Maroa iskrcasmo se na albansku obalu i preko Santi-Karanti i Florine dođosmo bitoljskom željeznicom 21. septembra 1917. u Solun.
Idućeg dana pośetismo vrhovnog komandanta savezničkih trupa đenerala Saraja, kojom prilikom mu đeneral Gojnić preda svoje papire. Prijem je bio veoma srdačan i Saraj izjavi, da mu je veoma milo što jednog Crnogorca prima kao ruskog đenerala, no još bi mu milije bilo – viđeti ga kao komandanta trupa crnogorskih. Pośeta je učinjena i ostalim komandantima savezničkih odreda.
Odśeli smo u privatnoj kući, a hranili smo se u oficirskoj menaži, đe smo učinili poznanstvo sa velikim brojem oficira iz sviju savezničkih odreda. Od strane đenerala Gojnića bio sam svim višim oficirima predstavljen kao njegov ordonans-oficir i, u uniformi ruskog potporučnika, bio sam za kratko vrijeme poznat svima važnijim ličnostima u Solunu.
Prve dane bavljenja u Solunu upotrijebili smo na spremanje za odlazak na front. U to vrijeme je đeneral Gojnić učinio pośetu i srbijanskoj vrhovnoj komandi, a iza toga i regentu Aleksandru Karađorđeviću. Tom prilikom na papire đenerala Gojnića o njegovom cjelokupnom dotadašnjem službovanju, svojeručno je stavio svoj potpis regent Aleksandar sa pismenom izjavom, da je Gojnić jedan od onijeh crnogorskih đenerala koji su, svojim držanjem na frontu, spasli 1915. odstupnicu srbijanskoj vojsci. I svi srbijanski oficiri, kako viši tako i niži, trudili su se da prema đeneralu budu što ljubazniji, a – prosto su ga bili maltretirali stavljanjem raznih pitanja o njegovim namjerama i o držanju prema Crnoj Gori. Neki srbijanski pukovnici često su mu prebačivali, zašto nije stupio u srbijansku vojsku, nego je otišao u rusku. Đeneral je odgovarao, da je to učinio zato što je ruski đak, a Rusija ga je primila odmah kao đenerala, dok su mu srbijanci bili nudili čin pukovnički.
Za svo to vrijeme činjene su od strane đenerala Saraja, naređene preko šefa štaba đenerala Mišoa, sve moguće pogodnosti i usluge đeneralu Gojniću, a pokraj toga imali smo na raspoloženju od Saraja i jedan francuski vojni automobil. To, kao i moje često odlaženje u francusku vrhovnu komandu i veliko moje prijateljstvo sa francuskim oficirima, nije godilo Srbijancima, te me je čak i Gojnić bio upozorio, da se iz obzira prema Srbijancima, ne izlažem mnogo. Ovo zbog toga, što su mu Srbijanci direktno stavljali pitanja o meni, ne znajući da sam ja bio francuski đak i da je moje prijateljstvo sa mnogim francuskim oficirima mnogo starije od njihovoga.
Jednoga od tih dana pośeti nas u našem privatnom stanu potporučnik Milutin Dragović, rodom Crnogorac, no naturalizovani Srbijanac, koji je bio i narodni poslanik u beogradskoj skupštini. Izjavljivao nam je svoje velike simpatije za slobodnu Crnu Goru i žaljenje, što nema samostalne crnogorske vojske na solunskom frontu, pošto su i posljednji crnogorski bataljon Srbijanci, pomoću Francuza, internirali na Korzici kao – austrijanske zarobljenike.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6335
Objavio Urednik
dana kol 22 2018. u kategoriji Biblioteka.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst