Vrijeme gladnih i žrtvovanih
Odmah izvijestim o ovome g. Ž. Šica i Diksona u Kairu i oni odmah odu do vojnog komandanta đenerala g. Maksvela, izlože mu cijelu stvar i dadnu mu obavezu od svoje strane, da će ovi transporti pod engleskom zastavom biti otpremljeni jedino u Crnu Goru. G. Maksvel odgovori, da on protiv izvoza za Crnu Goru nema apsolutno ništa, no da je moja ličnost baš od strane zvaničnog delegata crnogorskog označena kao austrofilska i, da bi se lađe mogle krenuti, potrebno je da ja odem na Cetinje, dobijem od naše Vlade zvanična uvjerenja o mojoj misiji, koja bi engleski poslanik na Cetinju imao potvrditi, te bi odmah iza toga lađe bile krenute i štoviše, od engleskih torpiljera praćene do same Crne Gore.
Banka “Anglo-Ežipsien” zadovolji se ovim odgovorom, spremi sve dokumente, koji su se odnosili na ovu akciju, i pokraj toga preda mi pismenu izjavu i obavezu, da je ona, osim ovih transporta, voljna da dadne crnogorskoj državi 400.000 funti sterlinga zajma, sa interesom od 5 procenata na duže vrijeme.
Početkom jula krenem se za Pirej i odatle odem u Solun. Iz Soluna namjeravao sam otići u Crnu Goru suhim putem, preko Skoplja i Mitrovice, kako bih bio osiguran od prepada austrijskih sumarena. Oko sredine jula bio sam već u Solunu, đe me dočeka novo iznenađenje.
Nekoliko atinskih trgovaca, mojih poznanika, upozore me, da se u Solunu bez licitacije prodaje žito, koji je iz Rusije stiglo za Crnu Goru još prije mjesec dana. Rekoše mi još, da su držali da većih kradljivaca od članova raznih srbijanskih komisija za primanje materijala za Srbiju, nema, no sada su se uvjerili, da su crnogorski agenti veći kradljivci i od samih srbijanskih. U prvi mah nijesam ni znao o čemu se radi, te sam držao, da je ovđe posrijedi nekakav nesporazum.
Odem našem delegatu za primanje hrane i materijala iz Rusije, Niku Hajdukoviću, i stavim mu do znanja to što su mi Grci rekli. On mi tu vijest potvrdi, no sa izgovorom, da se žito mora prodavati, jer se već počelo užeći, te je opasnost, da bi se za najkraće vrijeme ukvarilo vaskoliko. Reče mi, da je to i komisijski utvrđeno, zapisnik o ovome da je potpisao on, delegat Srbije i ruski konzul Kan.
Na moje pitanje, zašto ta hrana nije već ranije otpremljena za Crnu Goru, rekao mi je, da ne može da dobije lađe. Odmah sam vidio, da je ovo apsolutno netačno, jer je tada, kako u solunskom tako i u ostalim grčkim pristaništima, bilo praznih lađa i odviše. Na moju primjedbu, da ću mu ja naći lađe za nepun sat, izjavi mi Hajduković, da je on bio već u pogodbi, no da mu Grci traže za prijevoz do Medove po tonaleti 37 drahmi, a on im je davao – 35!
Što se tiče prodaje, primjetio mi je, da će za nju svakog časa dobiti telegrafsku dozvolu od glavnog intendanta D. Gatala i od delegata Andrije Radovića. Viđeći, da su i u ovu stvar umiješali svoje prste Radović i Gatalo, stvar me još više zainteresuje, te se riješih da je ispitam do kraja. Upitam Hajdukovića, zašto se prodaja ne vrši javnom licitacijom, pošto znam Grke trgovce, koji ovu stvar nazivaju javnim skandalom, jer prodajna cijena kupcu, inače problematičnom tipu Milanu Varošiću, a prijatelju samoga Hajdukovića, bijaše 12 i po drahmi po kvintalu, dok cijena na solunskoj pijaci bijaše – 34 drahme! Žito je Varošić prodavao jednom solunjaninu za 28 drahmi, a ovaj dalje za 32 drahme. Hrana je odmah bila natovarena na brod, koji ju je nosio za Dedeagač, a otolen je transportovana za – Tursku.
O svemu ovome postoje i dokazi, koji su i za sudove pravovaljani. Dakle ruska hrana – oko nekih 300 vagona – koja je bila određena i sa najvećim trudom prevezena preko Rumunije i Srbije do Soluna, kako bi crnogorski narod spasila od neminovne gladi, blagodareći Niku Hajdukoviću, Andriji Radoviću i Danilu Gatalu, ishranjivala je tursku vojsku, koja je jade zadavala našim saveznicima na Dardanelima.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6335
Objavio Urednik
dana kol 22 2018. u kategoriji Biblioteka.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst