Vrijeme gladnih i žrtvovanih
Vas u čudu odoh u francusko poslanstvo i marinskom komandantu g. Maseu ispričah, što sam čuo od g. Raktivanosa. On me je gledao vrteći glavom i uvjeravao da to apsolutno ne stoji, jer me vlasti francuske naprotiv uzimaju u zaštitu. Pozove odmah g. Serna, koji me je takođe posmatrao u čudu. Obojica saopšte ovo poslaniku, koji, preneražen, naredi da se odmah ova stvar ima ispitati, pošto francusko poslanstvo takav zahtjev nikada nije podnosilo. Sa g. Sernom odoh automobilom u Ministarstvo, đe g. Serna uđe sam kod ministra, i za 10 minuta vrati se natrag i rekne mi:
- Doista, akt postoji, ja sam ga vidio svojim očima! …
Ovo g. Serna saopšti i poslaniku g. Debiji.
Istoga dana u 4 časa po podne pośetio je g. Debiji, zbog ovoga, grčkog ministra inostranih djela. Ja sam u francusko poslanstvo bio pozvat u 6 časova, đe mi g. Mase reče, da sada poslanstvo zna sve, da je po srijedi jedna gadna i niska smicalica, koju ću moći saznati tek pošto se rat bude svršio – da sam slobodan, pod zaštitom francuskom – uznemiravati neće me više niko i mogu se zadržavati u Atini bez i najmanjeg strahovanja.
Idućeg dana pozove me i šef policije pukovnik g. Papaikonom, saopšti mi da sam bio žrtvom jedne gadne intrige, kojoj je sada učinjen kraj.
Sredinom septembra pozove me u francusko poslanstvo g. Mase i stavi mi do znanja, da je konačno stigla o meni informacija iz Pariza, kojom je završena istraga, otpočeta prošle godine u Solunu. Ja sam, prema tome, pred saveznicima potpuno ispravan i sada se mogu potpuno slobodno kretati po svim savezničkim zemljama. Meni je otvoren put i u francusku vojnu službu, no on bi lično volio, ako bih, u rangu oficira, stupio kao tumač u administrativnu službu francuske marine. Ja mu na svemu ovome toplo zablagodarim i dadnem svoj pristanak.
Novembra mjeseca bio sam već u vojnoj službi francuskoj i kontratorpiljerom “Alžerien” dođem na Krf. Tu mi je, od strane Francuza, zagonetka o mome posljednjem hapšenju u Atini razriješena ovako:
Onoga dana, kada je Pera Lazarević imao “poznati sastanak” sa mnom u ulici “Omiru”, iza koga je na nosu svome nosio vidne tragove svoga poštenja, Mita Lazarević se, preko jednog nižeg poslužitelja u francuskom poslanstvu, dočepao zvaničnog blanketa atinskog francuskog poslanstva, pisaćom mašinom ispunio je na njemu zahtjev, da se imam odmah uhapsiti i sprovesti na Itaku, stavio, u ime francuskog poslanika, nekakav nečitak potpis na njega i uputio ga u grčko Ministarstvo inostranih djela. Taj akt je ovđe smatran originalom i ja se, poslije toga, nađoh u zatvoru.
Interesantno je napomenuti ovđe sljedeće:
Iza nekih osam dana poslije toga događaja, srbijanski otpravnik poslova i zastupnik ministra za Atinu, g. Čohadžić, bi premješten odavde u Solun kao srbijanski predstavnik kod Vlade – Esad Pašine! …
Ja sam bio zadovoljan, da su i Francuzi sada malo bolje upoznali zvanične predstavnike i agente njihove saveznice Srbije.
Torpiljerom “Mameluk” stigoh 24. novembra u Kotor i sa šefom svojim g. Emilom Tiso i njegovim sekretarom g. Žilom Riu, javih se admiralu g. Kobeu, koji bješe na vojnom brodu “Valdek Ruso”. Śutradan po dolasku u Kotor iskrcasmo se u grad i našu kancelariju smjestimo u kući Tomičića, đe nam ujedno bješe i menaža, za koju se starala g-đica Bosiljka Rusović.
Našoj kancelariji bijaše šef g. Emil Tiso, sekretar g. Ž. Riu, sa izvjesnim brojem marinaca daktilografa. Zadatak nas bijaše, da francuske vlasti detaljno izvještavamo o svim važnijim događajima i pojavama u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj. Izvještaji su odlazili na Krf, francuskom admiralitetu, i u Atinu poslanstvu. Moja dužnost bijaše da, dolazeći u dodir sa tamošnjim narodom, njegove želje, namjere i žalbe, kao i raspoloženje prema srbijanskoj okupacionoj upravi, stavim do znanja kotorskoj francuskoj marinskoj komandi, kako bi od ove, a gorepomenutim putem, o svemu tačno bila informisana i francuska Vlada. Ovđe odmah moram primjetiti, da je o svim bezakonjima, zločinima i zvjerstvima, koja su počinjena od strane srbijanskih oficira i činovnika u Crnoj Gori, od dana ulaska Srbijanaca u moju otadžbinu, pa sve do posljednjeg dana moga bavljenja u Kotoru, Pariz bivao najbrže i najtačnije informisan do potonjih detalja.
Nijesam ovlašćen da izložim ovđe sadržinu glavnijeh naših raporta: oni leže danas u arhivi admiraliteta i u arhivi francuskog Ministarstva inostranih djela. Kada se već njima nije htio, u političkim koracima svojim prema zvaničnoj Crnoj Gori, poslužiti Kej d’Orsej, te je tako propuštio, prema žarištu slobode na Balkanu, ispuniti svoju dužnost, kao mjerodavni predstavnik slobodne Francuske – ovo još ostaje, da se njima posluže istoričari, koji ushtjednu pisati objektivnu istoriju tih dana – tako besprimjerno gažene i ugnjetavane, a već dotle dovoljno izmučene herojske Crne Gore. Jedini čovjek, koji je, kako sam izvješten, pokraj svojih ličnih utisaka, stečenih tijeh dana u Crnoj Gori, i od zvanične francuske strane u Kotoru, bio o događajima informisan, te se tim informacijama i poslužio, bješe dopisnik “Tana” g. Šarl Rive.
Odmah po mome dolasku u Kotor, đeneral Venel, glavni komandant savezničkih trupa u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, ne imajući pri svome štabu čovjeka, koji bi mu, poznavajući dobro stanovništvo i jezik, mogao poslužiti kao informator i savjetnik u svakodnevnim nebrojenim molbama i žalbama Bokelja i Crnogoraca, zatražio je od admirala da me stavi i njemu na raspoloženje. Meni je odmah naređeno, da pokraj moje redovne dužnosti budem i Venelu na pomoći. Ovaj francuski oficir, gledajući neprekidno nečuvena nasilja, koja se od strane srbijanskih oficira činjahu Crnogorcima, nije mogao pojmiti, da francuska Vlada i pokraj odličnih informacija o prilikama u Crnoj Gori i dalje trpi, da se čitav jedan narod, cijela jedna saveznička država ovako divljački tretira od strane drugog jednog saveznika, a sve pod maskom – “bratstva”, “jednakosti rase”, “ujedinjenja”. Venel je bio preneražen kada je dobio vijest, da je jedan bataljon talijanski i jedan amerikanski, dobivši naređenje da ode iz Kotora na Cetinje i onđe održava red, na položaju Krstac zadržan od strane trupa srbijanskih i sa prijetnjom, da će njegovo kretanje unaprijed biti dočekano puščanom vatrom, vraćen u Kotor natrag. Depeše Venela o ovoj stvari vrhovnom komandantu Franše d’Epereu (Franchet d’Esperey) u Carigrad, ostale su bile bez odgovora, a naređenja Venelova srpskim vojnim vlastima bila su pak ignorisana. Komandanti američkih i engleskih jedinica, viđeći da u ovom kraju Balkana rade Srbijanci što hoće, pa čak i protivno željama i naredbama komandanata savezničkih, ukrcaju svoje odrede u lađe i napušte Kotor.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6335
Objavio Urednik
dana kol 22 2018. u kategoriji Biblioteka.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst