Vrijeme gladnih i žrtvovanih

Ovaj događaj silno me je bio uznemirio. G. D… opominjao me je u istom smislu nekoliko dana uzastopce. Jednom mi je rekao i ovo:

• Oni Crnogorci, koji se ne daju u srbijansku službu, a ovi hoće da ih pošto poto dočepaju, bivaju hvatani od strane srbijanskih žandarma u stanu njihovom, na glavu im se odmah nataknu šajkače i vezani bivaju sprovedeni u komandu mjesta kao – srbijanski vojni bjegunci! A oni, kojima je već unaprijed od strane Srbijanaca potpisana smrtna presuda, doćeruju se u komandu mjesta pred pukovnika Tucakovića, koji žandarmu, u prisustvu doćeranoga, obično rekne: “Odvedite ovoga, pa neka se onda vrati kroz pet minuta”. Taj, razumije se, nije se više nikada vraćao, jer te riječi su značile koliko i “ovaj odmah da se smakne!” Do sada je tim načinom, koliko je samo meni poznato, šesnaest Crnogoraca platilo glavom. Jedino se spasio Crnogorac Mitar Hadžić, koga su uzeli u zaštitu Englezi.

Na mene je ovo uticalo poražavajuće. Uviđajući, da su Srbijanci doista u stanju i mene tim načinom da uklone s puta, riješio sam se da se spasim stupajući u francusku vojsku.

Dva dana iza ovoga, nađe me u istoj kafani srbijanski žandarm iz komande mjesta i upita me za ime. Kad mu kazah, on mi saopšti, da me pukovnik Tucaković zove u komandu mjesta. Rekoh žandarmu, da ću ja već doći.

Sad mi je bilo već oko srca hladno. Opomene g. D… počeše od toga časa dobijati svoj pravi značaj. Potražim g. D… i saopštim mu, da me Tucaković poziva. Ovaj, misleći da ni novaca nemam, pruži mi 100 drahmi sa napomenom:

• Bježi, jer si poginuo!

Novac odbijem, jer sam imao pri sebi dosta, no ga umolih samo, da mi odmah nabavi jednu kragujevačku bombu. Napomenuo sam, da sam riješen na sve i da ću moj crnogorski obraz braniti od divljaka do potonje kapi krvi.

Istoga dana uveče donese mi g. D… bombu. Ja śedoh te večeri i napisah pismo đeneralu Saraju, crnogorskoj Vladi u Neji, engleskom đeneralu Milnu, đeneralu Gojniću i svojoj majci, đe izložih što se sve samnom tih dana u Solunu dešavalo, te napomenuh, da mi se od strane Srbijanaca radi o glavi i da znaju, da sam u srbijanskoj komandi mjesta raznio sebe i Tucakovića bombom, ako se do idućeg dana u 2 časa po podne ne bih u stan vratio. Ta pisma predam gazdarici mojoj s molbom, da ih śutradan u 2 časa, ako do tada ne dođem kući, preda upravniku oficirske menaže, a ovaj adresantima.

 
Cijele noći nijesam ni oka sklopio. Duševne patnje moje bile su neopisane.

Śutradan u 10 časova prije podne ušao sam u komandu mjesta. Žandarm me prijavi Tucakoviću, koji me odmah primi.

• Jeste li Vi potporučnik Stevan Bajković, koji je doputovao ovamo sa crnogorskim brigadirom Lukom Gojnićem? – pitaše me on.

• Jesam, glasio je moj odgovor.

• Kako je to moguće, da Vi dolazite ovamo sa našim putnim ispravama, tražite da budete primljeni u našu vojsku, a za čitavih dva mjeseca bavljenja u Solunu ne prijavljujete se komandi mjesta? – pitaše dalje Tucaković namrgođeno.

Odgovorio sam mu, da sam još uvijek ruski oficir, pa prema tome, sve dok u srbijansku vojsku ne stupim, nemam sa srbijanskom komandom mjesta apsolutno nikakva posla.

Tucaković primjeti da to ne stoji, jer kad sam sa srbijanskim pasošem došao, moram se sa tim pasošem komandi mjesta i javiti – i odmah zatraži, da mu taj pasoš predam. Desnu ruku držao sam u džepu na otvorenoj bombi čekajući, kad će Tucaković reći žandarmu, da me ponovo uvede “kroz pet minuta”. Kad mi Tucaković ponovo zatraži pasoš, sinu mi kroz glavu spasonosna misao, koja je, kako i danas vjerujem spasila situaciju. Iako mi je pasoš bio u džepu, rekoh da mi je kod kuće i da ću ga donijeti śutra. Na to mi Tucaković reče da pasoš donijeti moram po svaku cijenu i da sada mogu ići. Predośećajući da se nešto pripravlja, pravo iz komande mjesta odem do fotografa i dadnem pasoš snimiti. Od gazdarice uzmem ona svoja pisma i zadržim ih do śutra. Iste večeri, pak, imao sam gotove snimke u džepu.

Prema svome obećanju, a sa istom predostrožnošću, odnesoh u 10 časova idućeg dana originalni pasoš u komandu mjesta i dadoh ga Tucakoviću u ruke. Primijetih mu na licu da je veoma zadovoljan što je do pasoša došao. Ipak mi osorno reče da mu se navratim opet kroz 2-3 dana, da mi pasoš, iza registrovanja, povrati. Ja sam se u toku te sedmice dva puta navraćao, no pasoš nijesam mogao dobiti. Pukovnik Tucaković bio je prema meni sve drzovitiniji i drugoga puta mi je rekao, da mu više ne dolazim, no da čekam u svome stanu. Bijaše mi jasno da mi pasoš neće biti povraćen.

Ne željeći da se izlažem daljoj opasnosti, jednim pismom izvijestim o svemu ovome đenerala Gojnića. Ovaj dođe u Solun i prizna mi da se ne radi samo protiv mene, nego već i protiv njega, te da je, na intrige srbijanske, i njemu uskraćena komanda, koju je primio đeneral Taranovski. Želio je i sam da ode iz Soluna u Pariz i da bude podalje od ovog srbijanskog šljama. Sa đeneralom Gojnićem odoh šefu rusko-francuske veze kapetanu Poe Davanu, kome predadoh molbu za stupanje u francusku vojsku. Ta je molba odmah bila provedena đeneralu Saraju. Trećega dana dobijem od šefa francuskog štaba g. Mišoa pismeno obavještenje da sam primljen u francusku stranačku legiju.

Dan iza toga odoh šefu informacionog odjeljenja kapetanu Tiberu, da potpišem propisnu obavezu. Ovaj me primi hladno i o potpisivanju obaveze ne htjede ni da čuje. Meni bješe ovo veoma neprijatno, jer sam se već počeo pribojavati, da i tu, počinju Srbijanci, svoje prste da upliću. Na moj odlučan zahtjev, da mi se stvar objasni, kapetan Tiber odvede me šefu francuske policije, majoru Vinjolu. Tiber uđe u kancelariju Vinjola, a kroz otvorena vrata čuh glas ovoga:

• Aha, dakle, gospodin hoće da zna zašto! Neka uđe!

 Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6335

Objavio Urednik dana kol 22 2018. u kategoriji Biblioteka. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst