Spomenik Baju Pivljaninu

Rekao bi čovjek da je neizvodljivo da jedan čin istovremeno bude štetan koliko za prirodnu sredinu toliko i za kulturu i čast jednoga naroda, jer je teško da se u jednom mahu sve pokrije. Međutim, jedan od nedavnih događaja nas je morao uvjeriti u suprotno.

Prije 10-ak desetak dana na lokaciji Bukovice tri kamiona su istovarila otpad u vidu automobilskih guma, dok je za nekoliko dana uslijedila daleko veća bahatost – odlaganje čak 70 tona guma na Vrtijeljci, koja već sama po sebi predstavlja istodobno istorijsku znamenitost i ekološku crnu tačku. Štaviše, opština Cetinje je za sanaciju ovoga područja dobila sredstva u vrijednosti od dva miliona eura. Po svemu sudeći jedini koraci koji se preduzimaju u tom pravcu su u obrnutom smjeru.

Nemarno i paśalučno, bez sluha za okolinu i istoriju vlastitog naroda, poprište ljute bitke iz 1685. danas je pretvoreno u odlagalište za smeće, koje je postalo posebno popularno za preduzetnike pojedinih firmi.

Aktivistkinja NVO “Green Home” Jelena Marojević kaže da treba pratiti rezultate istrage kako bi se saznalo na koji način i za čije potrebe je došlo do deponovanja guma.

“Zvuči nevjerovatno da je jedan čovjek uspio da deponuje toliku količinu guma u jednom danu. Ovaj slučaj bi sada trebalo da bude pod posebnom pažnjom javnosti jer pored toga što je primjer najgrubljeg kršenja zakona, ovdje imamo prijavu protiv konkretnog lica, za razliku od brojnih ranijih primjera prijava koje su pokrenute protiv NN lica i nikada nisu imale sudski epilog“, rekla je ona.

Iz Vijesti saznajemo da je Ministarstvo turizma i održivog razvoja (MORT) obavezalo nadležne u prijestonici Cetinje da procijene količine guma koje su odložene na nesanitarnoj deponiji Vrtijeljka i regionalnom putu Cetinje – Čekanje – Njeguši, na Bukovici, a MORT će razmotriti mogućnost odlaganja tog otpada na podgoričkoj deponiji.

Otpadne gume spadaju u posebne vrste otpada, pa su oni koji ih proizvode ili koriste, dužni da poštuju Uredbu o načinu i postupku osnivanja sistema preuzimanja, sakupljanja i obrade otpadnih guma i rada tog sistema, objasnili su iz MORT.

Prema Zakonu o upravljanju otpadom, kazna za pravno lice koje ne preda otpadnu gumu privrednom društvu ili preduzetniku koji ima dozvolu za preradu i zbrinjavanje otpadnih guma, ili ukoliko miješa otpadne gume sa drugim otpadom, iznosi 500 do 20.000 eura.

Nakon svega, treba da se podśetimo po čemu je to ovaj kraj bitan za nas kao narod, ma koje nacionalne predznake koristili.

Kao što se zna te 1685. godine na Vrtijeljci odražana je herojska bitka na samom početku Morejskog rata; konkretno je posrijedi sukob između Mletačke republike i Osmanskog carstva bio, te su se crnogorski hajduci, kao saveznici Mlečana iz nužde, našli uključeni u borbu. Sedmoga maja 1685-te godine na Vrtijeljci su se susrele venetska i daleko nadmoćnija turska vojska. Znano je da sami Mlečani nijesu sudjelovali u ovoj bici, već su se usljed okolnosti povukli i ostavili hajduke u njihovo ime da ratuju. Iako napuštene i suočene sa neumoljivim porazom, hajdučke čete ostale su da brane Cetinje. Bajo Pivljanin, koji je pao u ovoj bici, bio je i ostao njen simbol. Mjesto koje je zavrijedilo status simbola nesebične, časne borbe uprkos neizbježnog poraza, danas uživa spomenik u vidu otpadaka koji je počeo “sa radom” otprilike 1987-e godine. Čast i poštenje u okolnostima kakve su bile nametnute treba da bude primjer po kojem generacije grade obraz, dok međutim ovakvo ophođenje ukazuje podrobno na moralnu krizu koje naše društvo proživljava.

Po Istorijskom leksikonu Crne Gore za Baja Pivljanina Nikolića (? – Vrtijeljka, kod Cetinja, 1685) znamo: hajdučki je harambaša bio, opjevan u narodnim epskim pjesmama. Jedan od predvodnika hajdučkih četa iz doba Kandijskog rata. Rjeđe poznat i pod imenom Dragojlo. Prema odluci umirnog suda 1665. godine, koju je u ime hajduka potpisao, hajduci su se obavezali da neće nanositi štete hrišćanskom stanovništvu, a plemenski kneževi da neće obavještavati Osmanlije o kretanju hajduka. Krajem maja, ili prvih dana juna 1671. godina, 600 hajduka sa porodicama je u Risnu ukrcano na brodove i prevezeno u Pulu. Među njima se nalazio i on. U ljeto 1675. godine prešao je u Dalmaciju i nastanio se u zadru. Bio je jedan od vođe uskoka u njihovim uspješnim akcijama, polije poraza Osmanlija pod Bečom 1683. godina. Na ličnu molbu se vratio u Boku Kotorsku 1684. godine i odmah oživio hajdučke odrede, pojačavajući oružane akcije prema teritoriji pod osmanskom vlašću. Protiv upada hajdučkih odreda u Hercegovinu, koje je on predvodio oštro je protestovao nikšićki vojvoda Vukašin, zamjerajući Mlečanima što mu dopuštaju da nesmetano ulazi u Hercegovinu, ostavljajući poslije svoga povlačenja Nikšiće na milost i nemilost osmanskim vlastima. Najveća zasluga za organizovani dolazak Banjana i Pivljana u Boku sredinom aprila 1685. godine, pripada njemu. Nemoćni da se odupru daleko brojnijoj osmanskoj vojsci Crnogorci su zatražili pomoć od kotorskog providura odnosno Зena, zbog čega je on odlučio da na Cetinje uputi odred sastavljen od hajduka, Bokelja i Nikšiića, kojima je na čelu stajao harambaša Bajo Pivljanin. Poginuo je na prevoju Vrtijeljci, početkom maja 1685. godine, kada su osmanske snage nanijele težak poraz Crnogorcima i njihovim saveznicima. Prema narodnoj tradiciji, Bajo Pivljanin je sahranjen pred Vlaškom crkvom na Cetinju.

Mato Kankaraš