Saša Raonić (1972.-1994.)

Na današnji dan prije 26 godina pod nerasvijetljenim okolnostima ubijen je u Beogradu Saša Raonić, mladi pristalica Liberalnog saveza Crne Gore. Ono po čemu je ostao najbolje zapamćen jeste podvig podizanja crnogorskog barjaka ispred zgrade Skupštine Crne Gore 1992. zajedno sa Vladimirom Raičevićem, Vladimirom Šoćem i Sašom Đikanovićem. Zbog ovog čina sva četvorica su završili u zatvor. Ova zastava je podignuta prvi put pred crnogorsku skupštinu od nestanka Crne Gore 1918. godine.

Zastavu je, prema svjedočenju učesnika tog događaja, na jarbol podigao pokojni Saša Raonić, pošto to Vladimiru Raičeviću nije pošlo za rukom jer je sajla zapela. Crnogorski barjak se tada vijorio ispred parlamenta u znak revolta pristalica Liberalnog saveza koje je policija vratila sa Slijepča Mosta, ne dozvoljavajući im da prisustvuju mitingu Liberalnog saveza Crne Gore u Bijelom Polju. Tom prilikom su ih pristalice zajedničke države sa Srbijom, naoružani do zuba, čekali na putu za Bijelo Polje. Po povratku, kamenovani autobus se zaustavio ispred parlamenta, a Raonić, Raičević, Šoć i Đikanović prvi su dotrčali do jarbola.

Saša Raonić je bio dio ekipe koja je uređivala i izdavala satirični list Grafiti.

Omladinski grafiti

Omladinski grafiti (Grafiti) crnogorski je humorističko-satirični časopis koji je izlazio u Podgorici od 1993. do 2001. godine. U početku je štampan s podnaslovom Nezavisni crnogorski magazin za mlade, a u kasnijem periodu mijenja podnaslov u Katkadnik i Beskućnik i Naše gore list. Nekoliko posljednjih brojeva časopisa izašlo je pod naslovom Grafiti.

Omladinski grafiti su se na duhovit i satiričan način bavili crnogorskom svakodnevicom 90-ih godina XX vijeka. Bili su ključni punkt urbane kulture u Crnoj Gori, okupljajući sve važnije supkulturne grupe toga vremena, poput Šurdi, Mozga eliminatora, Republike Zabjelo, The Books of Knjige… Uređivačka politika časopisa bila je kritički usmjerena prema crnogorskim i jugoslovenskim vlastima, sadržala je snažnu antiratnu, antiklerikalnu i antinacionalističku notu. Kao promoter crnogorske kulturne emancipacije časopis je bio na udaru oficijelnih političkih krugova.

Među popularnim stalnim rubrikama Omladinskih grafita izdvajaju se: Mićunova pošta, Pismeni zadaci The Books of Knjige i Śutri dan, kao i kolumna Tomislava Jokića. Koliko duhovitim, provokativnim i prodornim tekstovima Grafiti su se izdvajali i prepoznatljivim naslovnicama koje su najčešće preko foto-montaže na parodičan način tretirale aktuelne političke i društvene teme.

Osnivači časopisa bili su Saša Raonić, Zoran Simonović, Nikola Đurković i Duško Mihailović. Njihova je energija razarala stereotipe i očuvala preostalu čast crnogorske urbane mladosti. Neki od članova redakcije i saradnika Omladinskih grafita bili su Peđa Milić, Miško Đukić, Sejdo Alijaj, Goran Nikčević (Brčko Brčković), Željko Milović, Alen Mlatišuma, Vojo Mistović, Zoran Bojović, Peđa Vušurović, Stevo Vasiljević, Darko Ivanović Skočko, Andrej Nikolaidis

Ima mišljenja da prave momke često zaboravlja istorija, ako ih je uopšte i vrijedna bilo koja lična impresija, čijoj relativnosti papir daje onu magiju, što svako pismo može učiniti Svetim, a svaku laž istinom. Iz te rijeke paradoksa, život je 25. maja 1993. izvukao lokomotivu, na koju su se cijelih 5 godina nadovezivali vagoni odbjegli od odbjegle kompozicije kojoj je odredište, ko je želio viđeti, bila provalija.  

Sa te platforme, naspram ratnog ludila i primitivnog fašizma, lansiran je list “Grafiti”, kao zdravi satirični odgovor grada na izazov vladajućeg sela, dovoljno drzak za uspjeh, a opet suviše čist i autonoman za lagodni ples po trnju. “Grafiti” su cijelim tokom postojanja bili svojevrsni regrutni centar za mlade novinare, kao i medijski navigator neformalnog “Neue Montenegrinische Kunsta“.

Ovo je jedini list koga je preskočila uvrstiti zvanična “Enciklopedija crnogorskog novinarstva”, čemu razlog samo može biti pristrasnost. Njihova redakcija im na tome, kako kaže, duguje veliku zahvalnost jer je čast ne biti u društvo onih koji su 90ih upropastili novinarstvo u Crnoj Gori raspirujući mržnju kroz lažne vijesti.

 

***

Od svih utega koje mu je nametala strašna i tužna crnogorska prošlost, Saša Raonić je odabrao za ono vrijeme najopasniji, a za sva vremena najčasniji pravac. Ubijen 30. jula 1994. u Beogradu. Postao je žrtva “slučajnog ubistva” počinjenog od strane jednog srpskog rezerviste koji je tokom šenlučenja rafalno pucao iz kalašnjikova, ispred jednog kafića. Crna Gora je ostala bez rodonačelnika njenog novog žurnalizma, a podgorički asfalt bez jednog od svojih posljednjih gordih sinova.

Saši Raoniću pripada pehar novinarske i građanske slobode. Od prave Crne Gore, koju je ośećao kao i sva ona koščata lica što su živjeli za olovnu vitešku smrt, zauvijek je dobio blagoslov. Ovih dana, kada je crvena zastava sa bijelim orlom postala dostupna svakoj ruci, na trgovima nema barjaktara iz ‘92. Mnogi barjaci pokrili su grudi đece iz doba praska crnogorske zore, među kojima uspravno stoji onaj koji je pripadao Saši Raoniću.

Slava mu.

 

Priredio: Mato Kankaraš 

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8364

Objavio dana jul 30 2020. u kategoriji Lik i djelo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV