Razvitak savjesti
Pozitivni vidovi patrijarhalnog kompleksa su razum, disciplina, savjest i individualizam; negativni oblici su hijerarhija, pritisak, nejednakost, potčinjenost. Ovi negativni aspekti niđe nijesu tako jasno izraženi kao u ličnosti Kreonta u Sofoklovoj tragediji „Antigona“.
Naročito treba zapaziti tijesnu vezu između ličnosti oca i majke i moralnih principa. U pojmu “super-ego“ (nad-ja) Frojd povezuje samo ličnost oca sa razvitkom savjesti. On smatra da dječak, uplašen od kastracije od strane suparnika-oca, ili prije od njegovih zapovijesti i zabrana, utjelovljuje ličnost oca u formaciju savjesti.
Ali ne postoji samo očinska već i materinska savjest; postoji glas koji nam govori da izvršavamo svoje dužnosti, i glas koji nam govori da volimo i da opraštamo – drugima kao i sami sebi. Tačno je da na oba tipa savjesti prvobitno utiču ličnosti oca i majke, ali u procesu sazrijevanja savjest postaje sve više i više nezavisna od ličnosti oca i majke. Mi postajemo, takoreći, sami sebi otac i majka, i takođe sopstveno dijete. Otac u nama govori nam “ovo treba da činiš“ i “to ne treba da činiš“. Ako pogriješimo, on nas grdi, a ako učinimo nešto dobro on nas hvali. Ali, dok otac u nama govori na ovaj način, majka govori drugim jezikom. Ona kao da kaže “tvoj otac ima pravo da te grdi, ali ne shvataj ga suviše ozbiljno; ma šta da si učinio, ti si ipak moje dijete, ja te volim i ja ti opraštam; ništa što si učinio ne može da spriječi tvoje pravo na život i sreću.“
Očev i majčin glas u nama govore različitim jezicima; u stvari, izgleda da govore suprotno. Ipak suprotnost između principa dužnosti i principa ljubavi, između majčine i očeve savjesti jeste suprotnost svojstvena ljudskoj egzistenciji i obje strane suprotnosti se moraju prihvatiti. Savjest koja sluša samo zapovijest dužnosti je isto toliko iskrivljena kao i ona koja sluša samo zapovijest ljubavi. Unutrašnji očev i majčin glas ne govore samo o čovjekovom stavu prema sebi, već i prema svim bližnjima. On može da sudi o drugim ljudima pomoću savjesti, ali on mora u isto vrijeme da čuje u sebi glas majke, koja voli sve ljude, sve što je živo i koja oprašta sve pogreške.
Interesantno je proučavati principe oca i majke u pojmu boga u jevrejskoj hrišćanskoj religiji. Bog koji šalje potop zato što su svi grešni osim Noja, predstavlja očinsku savjest. Bog koji govori Jonahu, osjećajući samilost “prema tom velikom gradu đe ima više od sto dvadeset hiljada osoba koje ne mogu da razlikuju desnu od lijeve ruke i takođe mnogo stoke“ govori glasom majke koja sve oprašta. Ista suprotnot između očinske i majčine funkcije Boga može se jasno viđeti u daljem razvitku jevrejske, kao i hrišćanske religije a naročito misticizma.
E. F.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1262
Objavio