Pro et contra: Studija razvoja Durmitora
Asfaltni put do Crnog jezera je izgubio karakter šetališta i tokom ljetnjih mjeseci svaki autobus se propušta među šetače prema jezeru. Šetačka staza postaje saobraćajnica za promet najvećih vozila uz urbanu koncentraciju sa svim osobinama gradske vreve. Čak ni na autobuskim stanicama u gradovima čovjek nikada nije tako blizu autobusu, smradu gasova iz auspuha, nesnosnoj buci i opasnim prolascima autobusa. Prašina koja se kovitla, okretanje autobusa na malom prostoru, prolazak vozila za odvoz smeća, goleme smećarske kante, graja i vriska, prosuto gorivo i nafta uz neizdržljivo jurcanje po šumi za vršenjem nužde stvaraju konglomerat koji neshvatljiv za koncept koji se zakonom promoviše. Na djelu je tiho preobraćanje koncepta u svoju suprotnost i potpuna urbanizacija atrakcije koja zvanično hoće da se podiči prirodnošću.
Izdavanje lokacija za kafane na Crnom jezeru, kao što su dvije kafane g. Srdanovića iz Avanturističkog parka, postavljaju pitanje kako su riješeni problemi odvoda otpadnih voda iz ovih kafana i kako je moguće izdati prostor za kafanu na Crnom jezeru iako je JPNPCG-u poznato da ne postoji kanalizaciona infrastruktura? Jedna Avantiristova kafana ima 70 mjesta. Toliki je i projektovani kapacitet novog restorana koji se hoće izgraditi. Ta kafana nema nikakvu kanalizaciju i otpadna voda će se izručivati iza šanka. Đe će se izručivati otpadna voda iz druge kafane-restorana g. Avanturiste? Ne postoji kanalizaciona infrastruktura jer je riječ o nastrožije zaštićenoj zoni Nacionalnog parka Durmitor. Međutim, on je dobio na tenderu pravo od JPNPCG da na tim mjestima 7 godina obavlja kafedžijsku djelatnost. Jasan je konflikt koji je poguban po jezero i njegovu ekologiju a isto tako za stanje zakonitosti kad su u pitanju propisi kojim se štiti životna sredina. Očigledan je dvostruki moral i protivzakonito postupanje.
Za ocjenu uticaja na šire prostorno okruženje predloženog restorana i njegov uticaj na ekosisteme Crnog jezera moramo se pozvati i na izjave najkompetentnijih autoriteta iz oblasti ekološke nauke i zaštite životne sredine. Zajednička izjava Prof dr Milutina Lješevića, akademika Prof dr Vladimira Stevanovića, Prof dr Stevana Stankovića, Prof dr Ivice Radovića i Prof dr Dragana Markovića kazuje da i „sadašnji restoran treba redukovati kako po obimu ponude tako i po vremenu eksploatacije. Imajući u vidu da je NP Durmitor pod posebnom režimu zaštite prirodne baštine od strane UNESCO-a, a Crno jezero njegov centralni motiv, to je svaki atak na njega zločin prema prirodi, a time i prema budućim generacijama stanovnika ovog kraja ali i svih onih koji Durmitor vole i žele da služi kulturnim potrebama stanovnika Crne Gore i šire“. Ovakva upozorenja treba najozbiljnije razmotriti i zaustaviti podivljalu pohlepu sitnih preduzetnika sa pojedinim korumpiranim činovnicima u državnim institucijama.
Detaljna istraživanja Crnog jezera su počela 1948 godine ustanovljavanjem stanice na Crnom jezeru a projekat je vodio pok. Đoko Drecun. Kasnijim istraživanjima su utvrđeni podzemni tokovi kretanja voda Crnog jezera. Tako smo saznali za kuriozitete da dio voda Crnog jezera ide u rijeku Komarnicu a dio u rijeku Taru, i da voda Crnog jezera koja izvire na desnoj obali Tare, kao izvor Bijela vrela, provlači se ispod korita rijeke Tare. Početkom šezdesetih godina dvadesetog vijeka se postavilo pitanje korišćenja voda Crnog jezera i preduzimanje nekih drugih hidrotehničkih građevinskih poduhvata koji bi zaustavili kretanje i poniranje voda kako je to ranije uočeno. Rukovodstvo Opštine Žabljak, koje nije raspolagalo sa nivoom znanja sa kojima mi raspolažemo danas, donijelo je ipak odluku da po pitanju eksploatacije voda i drugih zahvata o tome konsultuje najveće eksperte za lednička jezera.
Uz pomoć Izvršnog Vijeća Republike Crne Gore Žabljak je pośetila grupa stručnjaka iz Francuske i drugih alpskih zemalja koja je obavila svoje posmatranje i dala preporuku. Njihovo mišljenje je bilo sažeto u jednoj rečenici: U Crno jezero smijete dirnuti koliko u oko! Područja krasa su toliko ośetljiva da ono što se prostom posmatraču čini samorazumljivo, da zatrpava podzemne ponore, može dovesti do proboja na drugom mjestu koji će odvesti vodu jezera u dubine i to potpuno i zanavijek. Ne smije se dirati u Crno jezero nikakvim kopanjem a čak i bušenja dna moraju se voditi veoma pažljivo zbog mogućnosti otvaranja potencijalnih opasnih kanala koji će uništiti jezero. Takvih je slučajeva već bilo u prošlosti. Mi danas dodajemo nestanak jezera iznad Danilovgrada uslijed nekompetentnosti naših „stručnjaka“, katastrofu kod Herceg Novog u tunelu Mojdež a moramo pomenuti i nestanak jezera u krasu kod Sofije u Bugarskoj uslijed vojnih vježbi u blizini ledničkih jezera. Nijesu samo radovi umišljenih provincijskih stručnjaka opasnost za Crno jezero već su i ideje umišljenih provincijskih arhitekata i planera od velike opasnosti za njega i njegovu od prirode datu ljepotu i cjelokupni ambijent koji ga okružuje. Ne mogu provincijski arhitekti uljepšati niti se mjeriti sa prirodom koja djeluje od iskona, milenijumima. Moć prirode i moć glečera gledamo kada vidimo Durmitor i Crno jezero. Od vrha Durmitora, preko Crnog jezera, do dna kanjona Tare čitamo geološku istoriju planete i namjere prirode da nam predstavi svoju snagu i govori o našem mjestu u njoj. To je priča o ljudskoj mjeri i na kraju o mjeri naše duhovnosti i razumu.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7397