Portret pisca u mladosti

Crna Gora je neobično mjesto na kugli zemaljskoj. Crnogorski čovjek, ma kojoj nacionalnosti on pripadao, u svojoj glavi nosi zao udes i podvojenost. Nije bitno da li je u pitanju politička struja, društveno uređenje ili, na kraju, samosvijest. Crnogorac se okreće prema Zapadu ili Istoku prije nego što će u ogledalo da pogleda, pokazuje leđa braći i samom sebi.

On uvjerava sebe da će da brani ovaj svijet i da će slobodu da ostvari u svom rodnom kraju – a svjestan je grubih laži koje izgovara. Njemu je samo stalo da se osjeća značajnim i zapaženim smatrajući podsvjesno da pripada jednom nebitnom narodu. Nemajući kud, traži izlaz u vječitom žaljenju i ponovnoj spoznaji vlastite ništavnosti. Malo je krenuo na Istok, malo na Zapad te ispade da se nikud nije ni zaputio. Na neki način je počeo da vjeruje u Evropu kao u svoj izlaz ne vidjeći podjele u koje smo sebe ponovo satjerali vječitim bježanjem od njih.

Ova su pitanja obješena svuda oko nas, čekajući razrješenje. Svako se boji da se i ovlaš dotakne njih kao da se radi o dukatima knjaza Danila. Mnoge perspektivne pisce ne zanimaju ovi problemi. Uzimam za primjer mladog Đura Radosavovića koji se upinje da nam kolumnama dokaže svoju visprenost i dubokoumlje. Zaista mislim da ništa ne krivotvorim kad kažem da ni u jednom ni u drugom nije uspio. Njegove kolumne rijetko kad pogađaju suštinu; u opštem slučaju su prepune bizarnih ličnih doživljaja i takozvanih čaršijskih naklapanja koja se mogu čuti od bilo kojeg taksiste. Ono što posebno pada u oči su izazovne gramatočke konstrukcije i nakinđureni „deskriptivni opisi“. Što bi ikoga zanimalo koje marke je njegov televizor i šta je on jeo kad se vratio kući poslije izlaska? Piscu ne treba da bude cilj da što prije popuni fond riječi koji mu nalaže urednik novine!

U intervjuu, ili bolje rečeno salonoskom razgovoru, koji je vodio sa Kesnijom Popović(http://www.youtube.com/watch?v=o001bZur6zg), Đuro nas je upoznao sa svojim stavovima. Vrlo samouvjereno je nastupio govoreći da je naša književnost previše prisutna u škoskoj lektiri. Sa istom uvjerenošću je navodio pisce koje treba da izučavaju osnovci/srednjoškolci. Govorio je kako se nekad u Jugoslaviji znalo ko se bavi književnom kritikom. Onda odjednom reče da ostaci komunizma najviše koče književnu scenu. Kad je konačno odlučio da se drži teme, pričajući o režimskim piscima, odjednom se dosjeti: „Drugi problem je problem mogao je ondnosno mogla je“. Riječ je bila o takozvanim „blejačima“ kojih navodno najviše ima u Nikšiću. Odakle ovom čovjeku smjelost, da skačući sa teme na temu, generalizuje Nikšićane, po tom osnovu? Je li to saznao kada je udostojio studente svojom posjetom?

Šta je ovaj čovjek uopšte htio da kaže, u pomenutom razgovoru? Kritikuje neke pisce, pa kaže da je bitno samo da se nešto piše makar to ne valjalo ništa; žali se na nepostojanje književne scene, pa ipak pominje neku scenu. Ovakviu nedosljednost niko ko piše ne bi smio sebi dozvoliti.

Sada moram da se osvrnem na njegovo djelo.

1 2

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2878