Pjesme Omera Ibrahimagića

 

ŽENA MOJE ZEMLJE
 

Sa ovo malo beskraja što te okružuje,
u svakom slučaju ne možeš biti zadovoljna.
Jer, ti si snažna i slavična,
Ne bez pedigrea.
U duši čikme nemaš.

Htjeli bi te slomiti, ukalupiti, 
sviknuti na bol.
Od tebe napraviti lutku,
sa ograničenim pokretima u glavnim zglobovima.

Što ti je teže,
duša ti sve ljepše miriše.
Dukati u očima blješću.

Kada ti na lice rosa padne,
sa njega ružinu vodicu pokupe.

 
DOK ČEKAM DA NAZOVEŠ

Volio bih da sam uvijek mogao
ono što osjećam pokazati ili reći.
Prisustvovala bi cjelovečernjem pokazivanju
ili cjelodnevnom monologu.
Bile bi to pokretačke riječi, preče od inih izgovorenih.
Sigurno bi ti bilo shvatljivije i jasnije
sve što nisam uspio da kažem. Da  pokažem.
Sabrale bi se i oduzele jednačine u tvojoj glavi.
I moja bi postala bistrija.
Znao bih ko je kad zazvoni telefon.
Kako ono kažu kritičari:
«Taj duet je osuđen na sreću.»
Što je, priznaćeš, osuda kakvoj svi težimo.
Tada sam iznutra miran, i duše čiste.
A moja je duša, baš kao i tvoja,
puno više nego organ unutrašnjih poslova.

 
GRAD BEZ NJE
 
Kada dan i sve što ide uz dan u trenu svene.
Kad mu noć i sve što ide uz noć prereže vene.
Oblačim stvari koje predobro znam,
mirišu čisto.
Iako želim da izgledam
čudno,
izgledam isto.

Grad koji volim ko san čeka na mene.
Znam da nemam nikakav naum i to me krene.
Ulice hoće da im uzmemo mjeru i ove noći,
ali ja te više ne volim, i neću moći.

 

Nije mi teško, dao sam sebe,
spokojan jesam.
Iako nisam dobio tebe,
nisam bijesan.
Dok pišem riječi, a svaka od njih,
pamet mi slama,
ja samo znam, nisam sam,
a ti si sama.

 

Opet smo grad, koji volim i ja,
popustili dami.
Iako nismo prvi put,
samoća mami.
Nije mi teško, grad imam,
ima grad mene.
Noćas kroz njega prolazim sam,
bez žene.

 

Nije mi teško, dao sam sebe, spokojan jesam.
Iako nisam dobio tebe, nisam bijesan.
Ne misli na mene, odlazim prvi, iz našeg rama,
jer sada znam: nisam sam, a ti si sama.

 
LJUBAV
 

Shvataš sve porive koji igru nose,
i igru shvataš koju poriv budi.
Shvataš njene oči koje suzom rose,
kad im igra sudi.

Boju u očima, da li shvataš, njenu?
Oči u bojama, da li slikaš njene?
Shvataš kako boli rastopiti zjenu.
Il pak obje zjene.

Shvataš da osjećaj koji on joj šalje,
dodirne osjećaj koji ona dijeli,
sjedinjeni osjećaji narastaju dalje;
nekad – život cijeli.

A na kraju život, osjećanja nosač,
shvati da naslućen nosio je sklad,
pa na kraju čovjek, svog života nosač,
može reći – shvatam sad!

 

O PISCU

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima, listovima, magazinima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, P.U.L.S.E., Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Republika, Lupiga, Dnevna Doza, Zvona i Nari, Tema, Tačno, Prometej, Bošnjačko oko, Poezija SRB, Nema, Pomak, Luč, Kritična Masa, Suština poetike, Duh Bosne / Spirit of Bosnia, Provincija, Oslobođenje, Zadarska smotra, Preporod, Ikre, Pokazivač, Fantom slobode (Zagreb), Vrela, Antibarbarus, Nigdine, Vijenac, Klepsidra, Trag, Montenegrina, Enheduanin književni vrt, Impuls i Bokatin Dijak.

Publicirao je knjige:
– «Boje Sunca» (proza, 2000.),
– «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara – liječnika, 2007.),
– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja),
– «Obične riječi» (poezija, 2012.),
– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),
– «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),
– «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja),
– «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.),
– «Memento vivere» (proza, 2021.).

Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija / Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana» (Zagreb, 2012.). Recenzent i predstavljač brojnih knjiga i stručnih publikacija, zastupljen je u nekoliko zajedničkih knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče). Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu «Lapis Histriae», a jednom za bosanskohercegovačku nagradu «Musa Ćazim Ćatić».

Ljekar/liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.
 

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=9163

Objavio dana jan 30 2022. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV