Pjesme Marije Dragićević

KONAČNO OSLOBOĐENJE

 

Rijeka u meni  budi  mir  i spokoj

Zato  joj se iznova vraćam.

Protiče, šumi,

Ponekad jeca pred naletima vjetra

Kao i ja kad me zvijeri pronađu i opkole

Otkrivamo tajne jedna drugoj

Nalazimo  utjehu.

 

A  ti  i ja – suprotni polovi.

Dvije  strane  svijeta.

U stalnoj potrazi jedna za drugom.

Nikad sastavljene.

Tako blizu a miljama daleko.

 

Na  tu sam rijeku  dolazila 

Jer  me  podsjećala na Tebe.

Uvijek bih te kraj nje osjetila

Snažnije  nego  bilo gdje drugo.

                  Jer  neka  tajna  nit  nas  je  vezivala.

A ti si provodio sate, godine

Tražeći  onu pravu riječ

Koja  nikad nije stigla.

Čekajući  da se pojaviš, osluškujući svaki šum,

Vjerući da je ovo mjesto  našeg  susreta.

Sve  je moje  kucalo  u tvom ritmu.

Uzaludno.

 

Danas  je  voda  odnijela

I poslednji  zrak nade,

Onaj  plamen  što je nekad silno gorio

Al’ ugasiše  ga  nemar i  bezdušnost tvoja

Sebičnost  i  sve prećutano.

                  To  se  poglavlje  mora  zatvoriti.

 

Ustajem i bacam:

Sve  neprospavane noći,

Uplakana jutra,

Predvečerja puna tjeskobe,

Sva ona traganja,

Nadanja, strahove  i nemire 

Koje si tako nesebično poklanjao.

Beskrajna čekanja  promjene koja ne stiže.

            Odlaze  u  nepovrat.

 

Rijeka  me zna i razumije.

Vraća mi ljubav koju joj dajem.

Ovaj kofer prepun tuge  nosi  daleko

Dok se jednog  jutra u oluji ne slomi o stijenje

Da  se  više  nikom  nikad  ne vrati 

A  meni  donese konačno  oslobođenje.

 

 

NOVEMBARSKA

                                                                                                                     

Svake  večeri  uredno  sam  sahranjivala  stare  osjećaje.

A oni se  jutrima  vraćali  sa  prvim zracima sunca, udarima vjetra ili  kapima kiše.

I magle su ih prepune, one teške jesenje .

Poput bumeranga  se vrate,  uđu  bez  kucanja,

Zapljusne me  njihova  toplina , teško se  diše.

Vaskrsavaju poslije hiljadu i jedne smrti.

 

 

Nude  mi  primirje,

al’ samo na čas dok ne postave  ultimatum  po  ko zna  koji  put.

Pregovaramo satima , bezuspješno, mučno.

Sati se pretvaraju u dane, dani u godine.

Preplavljuju sobu, mene.

Pune su ih police , kutije za  nakit, tek oprani peškiri.

Mogu  da  ih namirišem u svakom kutku.

Ne  ostaje  prostora  ni  za  šta  drugo.

 

 

Osim  za  jedne  oči  koje su  ih  probudile.

 

   

O JEDNOJ ZABLUDI

 

Voljela bih 
da umijem tumačiti snove

kao i mnogo puta dosad 
i ovaj san mi je slao 
neku poruku

samo kad se u SNOVIMA srećemo 
tada je sve 
tako prokleto jednostavno 
i moguće

da čuješ bar neki 
od mojih stihova
da me držiš za ruku 
baš kao u ovom snu

da ćutimo 
i samo postojimo 
DIJELEĆI TIŠINU

konačno
da dočekamo zoru zajedno 
i da onda poželiš 
da PODIJELIŠ jedan zalazak sunca 
sa mnom

da TE konačno pitam 
ono što već odavno želim

a ni sama sebi 
ne umijem objasniti 
koja me tajna sila vuče Tebi 
i šta me obuzme 
kad ti ugledam OČI

da li priželjkujem neki odgovor? 
naravno 
upravo onakav 
poslije koga ćemo oboje 
poželjeti da OSTANEŠ
do nove zore 
i tako u nedogled

java će me ubrzo uvjeriti 
da je bilo koji san 
sa tobom Neostvariv

nisi imao hrabrosti 
ni da pokušaš
a ja sada znam 
šta mi je to posljednji san 
„pokušavao“ reći

večeras 
ipak nastavljam da sanjam
jer u snovima je sve dostižno
bar na kratko mi je lijepo

i čini mi se 
da ću se uvijek pitati 
da li si i ti Mene sanjao 
onih dana i mjeseci 
kad je SVE djelovalo tako blizu i moguće

sad je i u meni 
i oko Mene 
samo led i praznina
posvud rasute krhotine stakla 
koje zadaju bol

a tako sam željela 
da Ti pjevam onu divnu 
koju znam da Voliš

čini se da nikad neću dobiti priliku

ta je pjesma 
sad u meni ugasnula
a možda ipak 
nekad 
tamo gdje
poslije mnogo godina 
sudbina udesi SVE

a tada ćeš čuti 
i pjesmu 
i onaj Davni san

zamišljam ti oči 
u tim trenucima 
i pitam se bi li imale onaj Sjaj 
koji ostaje urezan 
u sjećanju

Naredna stranica

1 2

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7317