Pjer i Žan
Posljednjih dana Pjer se rijetko nalazio u krugu svoje porodice. Bio je nervozan, razdražljiv, grub i njegove opore riječi kao da su šibale cio svijet. Ali uoči polaska sasvim se promijeni i omekša. U trenutak kad je htio da poljubi roditelje prije nego što ode na prvi put prenoći na lađi, on upita:
– Śutra ćete doći na lađu da mi rečete zbogom?
Rolan uzviknu:
– Razumije se! Je li, Lujza?
– Pa naravno – reče ona gotovo nečujno.
Pjer nastavi:
– Krećemo tačno u jedanaest sati. Prema tome, treba tamo da ste najdalje u devet i po.
– Ha! – uzviknu otac – divna misao! Kad se oprostimo s tobom, odmah ćemo śesti na „Bisee” da te sačekamo van pristaništa i da te još jedanput vidimo. Je li, Lujza?
– Na svaki način.
Rolan nastavi:
– Na taj način nećeš nas pobrkati sa svjetinom koja prekrili pristaništa u vrijeme kad polaze transatlantici. U gomili ne može čovjek nikad da pozna svoje. Nemaš ništa protiv?
– Nemam ništa. Dakle: devet i po!
Sad kasnije on je ležao u svojoj mornarskoj postelji, koja je bila tijesna i dugačka kao mrtvački sanduk. Dugo je ostao u njoj otvorenih očiju, misleći o svem što se za posljednja dva mjeseca zbilo u njegovom životu, a naročito u njegovoj duši. Pošto je namučio sebe i namučio druge, njegov narstljiv i ośetljiv bol se umorio, kao otupjelo śečivo. Više gotovo nije imao odvažnosti da nekome nešto zamjeri, i puštio je svoj gnjev, kao i svoj život, niz vodu. Ośećao se toliko sit borbe, sit napada, sit mržnje, sit svega, da više nije mogao izdržati i trudio se da uspava svoje srce u zaboravu, kao što se uspavljuje tijelo. Oko sebe je nejasno čuo nov šum lađe, lak i jedva primjetan šum u tihoj noći pristaništa; a od rane koja ga je dotle toliko boljela, ośećao je samo bolno tištanje rana koje se zalječuju.
Spavao je duboko, kad ga iza sna trže kretanje mornara. Bio je već dan, na brijeg je dolazio voz koji je nosio putnike iz Pariza.
Pjer stade tumarati po lađi, između ovih zaposlenih i nespokojnih ljudi, koji su tražili svoje kabine, dozivali se, pitali se i odgovarali nasumice, zbunjujeni putovanjem koje je počinjalo. Pošto je pozdravio kapetana i rukovao se sa svojim drugom, komesarom broda, on uđe u salon u kojem je nekoliko Engleza već drijemalo po kutovima. Velika prostorija sa zidovima od bijelog mermera, uokvirenim zlatnim prugama, beskrajno je produžavala u ogledala perspektivu svojih dugačkih stolova, sa dva reda stolica od crvenog somota, koje su se obrtale. To bješe onaj prostrani i kosmopolitski hol u kojem su zajedno jeli bogati ljudi sviju kontinenata. Njegova obilna raskoš bila je raskoš velikih hotela, pozorišta i javnih lokala, osobita i obična raskoš, koja se dopada oku milionera. Doktor šćede da pređe u onaj dio lađe koji je namijenjen drugoj klasi, kad se śeti da je sinoć ukrcana velika gomila iseljenika, i siđe u donje prostorije. Kad uđe unutra, ośeti odvratan zadah sirotinje i nečistoće, smrad gologa mesa, otužniji od smrada dlake ili runa životinja.
U jednoj vrsti mračnog i niskog suterena, sličnog rudarskim galerijama, Pjer ugleda stotine ljudi, žena i đece kako leže na daskama koje bjehu poređane jedna iznad druge, ili kako u gomilama gamižu po podu. Lica nije raspoznavao, ali nejasno je vidio ovu prljavu gomilu u ritama, ovu gomilu nesrećnika koje je život savladao, pa su, iznureni, satrveni, sa izgladnjelom ženom i iznemoglom đecom, polazili u nepoznatu zemlju, đe su se nadali da, možda, neće pomrijeti od gladi.
Pomišljajući na prošli rad, na jalove napore, na ogorčenu borbu, uzaludno obnavljanu svakog dana, na utrošenu energiju ovih božjaka koji su odlazili da bi počeli iz početka, ne znajući đe, ovaj život sramne bijede, doktor zaželje da im dovikne: „Ta skačite u vodu sa vašim ženama i sa đecom!” I njegovo srce toliko obuze saučešće da ode, ne mogući više da podnese ovaj prizor.
Otac, mati, brat i gospođa Rozemili čekali su ga već u njegovoj kabini.
– Tako rano – reče on
– Da, – odgovori gospođa Rolan uzdrhtalim glasom – šćeli smo da imamo vremena da se malo zadržimo kod tebe.
On je pogleda. Bila je u crnini, kao da je u žalosti, i on najednom primijeti da joj je kosa, koja prošlog mjeseca bila prosijeda, sad bila sasvim bijela.
Stalo ga je dosta muke da posadi četiri osoba u svoj mali stan; sam śede na postelju. Kroz vrata, koja bjehu ostala otvorena, viđelo se kako prolazi gomila, mnogobrojna kao prazničnih dana na ulici, jer prijatelji putnika i čitava vojska radoznalog svijeta bjehu preplavili ogromnu lađu. Šetalo se po hodnicima, po salonima, svuda, a glave su zavirivale čak i u njegovu sobu, dok su se spolja čuli glasovi „To je ljekarev stan”.
Pjer gurnu vrata; ali, čim se ośeti zatvoren sa svojima, dođe mu da ih opet otvori, jer je živost na lađi zavaravala njihovo snebivanje i njihovo ćutanje.
Gospođa Rozemili najzad prokameni:
– Kroz ove male prozore dopire malo svježeg vazduha,
– To gotovo i nijesu prozori.
Odgovori Pjer.
On pokaza debljinu stakla, koje je bilo u stanju da odoli i najjačim udarcima, zatim opširno objasni sistem zatvaranja. Rolan upita:
– Ti ovđe imaš i apoteku?
Doktor otvori jedan ormar i pokaza čitavu zbirku bočica sa latinskim natpisima na kvadratima bijele hartije. On uze jednu da izređa svojstva lijeka, koji se nalazio u njoj, zatim drugu, pa treću i održa čitavo predavanje o načinu liječenja, koje kao da je saslušano vrlo pažljivo.
Rolan je mašući glavom ponavljao:
– Zaista zanimljivo!
Na vratima se začu lako kucanje.
– Slobodno! – povika Pjer.
Pojavi se Bosir,
On pruži ruku i reče:
– Došao sam kasno, jer nijesam htio da vam smetam u vašim izlivima ośećanja.
Morade i on da śedne na postelju. Zatim ponovo nasta muk.
Ali, najednaput kapetan oslušnu. Čuo je je kroz vrata izdavanje zapovijesti, i reče:
– Vrijeme je da gremo, ako hoćemo na „Biser”, da vas na izlasku još jednom vidimo i da vam na otvorenom moru rečemo zbogom.
Rolanu je, bez sumnje, jako ležalo na srcu da zadivi putnike sa „Lorene”, i on žurno ustade.
– Onda zbogom, sine!
On poljubi Pjera u obraze, pa zatim otvori vrata. Gospođa Rolan nije se micala i stojala je oborenih očiju i veoma blijeda. Muž je dotače rukom:
– Poitajmo, ne smijem ni minut da izgubimo.
Ona ustade, priđe sinu i pruži mu, jedan za drugim oba obraza, koji bjehu bijeli kao vosak, i on ih ćuteći poljubi. Zatim se rukova sa gospođom Rozemili, pa sa bratom koga upita:
– A kad će ti biti svadba?
– Ne znam još ni sam. Gledaćemo da podesimo prema tvom putovanju.
Najzad izađoše svi iz sobe i popeše se na krov preplavljen svijetom, nosačima i mornarima. Jara je brektala u ogromnoj utrobi lađe, koja kao da je drhtala od nestrpljenja.
– Zbogom – reče Rolan neprestano žureći.
– Zbogom – odgovori Pjer sa jednog od malih drvenih mostova, koji su spajali „Lorenu” sa brijegom.
On se ponovo rukova sa svima i porodica mu ode.
– Brzo, brzo, u kola! – vikao je otac.
Kola, koja su ih čekala, odvezoše ih na malo pristanište, đe je Papagris držao „Biser” spreman da se naveze na more. Nije bilo ni najmanjeg povjetarca; bio je jedan od onih suvih i mirnih jesenjih dana, kad glatko more izgleda hladno i čvrsto kao da je od čelika. Žan uze jedno veslo, morar drugo, pa zaveslaše. Na nasipima, pa čak i na granitnim ogradama, „Lorenu” je čekala ogromna, nemirna i zagrajala gomila. „Biser” suminu ova dva ljudska talasa i ubrzo iziđe iz pristaništa.
Kapetan Bosir, śedeći između dvije žene, držao je krmu i govorio:
– Viđećete e ćemo biti baš na samom njenom putu.
I oba veslača zaveslaše iz sve snage da odmaknu što mogu dalje. Najedanput Rolan uzviknu:
– Evo je! Vidim joj katarku i oba dimnjaka. Izlazi iz pristaništa.
– Živo, đeco! – ponavljao je Bosir.
Gospođa Rolan izvadi iz džepa maramu i metnu je na oči. Rolan je stojao držeći se čvrsto za katarku; on je javljao:
– Sad se kreće ka spoljnom dijelu prisaništa. Ne miče se više . . . Opet se kreće . . . Morala je uzeti remorker . . . Gre . . . bravo! . . . Vuče je „Neptun”. . . sad joj vidim prednji dio . . . evo je, evo je! . . . Đavo ga izio, kakva lađa! Pogledajte samo!
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst