Pjer i Žan
– Đavo ga ponio! – reče – večeras je udovica izgledala tako umorna, izleti joj ne prijaju.
Žana iznenada obuze nagao i strašan gnjev koji obuzima dobroćudne ljude kad ih ko do srca uvrijedi. Toliko je bio začuđen da je jedva disao i s mukom reče:
– Zabranjujem ti da ubuduće izgovaraš riječ „udovica” kad govoriš o gospođi Rozemili.
Pjer se oholo okrenu Žanu:
– Ti kao da mi zapovijedaš? Da nijesi slučajno sišao s uma?
– Nijesam sišao s uma, sit sam tvoga ponašanja prema meni.
Pjer se podrugljivo nasmija:
– Ha! Ha! Sasvim dobro! Sad razumijem zašto ne treba više da je zovem više „udovica”. Samo, uzeo si veoma čudan način da mi objaviš svoju ženidbu.
– Zabranjujem ti da se sprdaš . . . razumiješ? . . . Zabranjujem ti!
Žan mu bješe prišao bliže, blijed, uzdrhtala glasa do krajnosti razdražen ovom ironijom prema ženi koju je on volio i koju bješe izabrao. Ali, najedanput, i Pjer planu. Sav nemoćan gnjev, sva pakost, sva pritajena zlovolja i nijemo očajanje, što se u njemu bješe nagomilala otprije nekog vremena, hrupi mu u glavu i zanese ga kao navala krvi.
– I ti se usuđuješ? . . . Ti se usuđuješ? . . . A ja ti zapovijedam da ćutiš, čuješ, zapovijedam ti!
Žan, iznenađen ovom žestinom, ućuta za nekoliko trenutaka, tražeći u svojoj zabuni, u koju nas dovodi ljutina, nešto, kakvu rečenicu, kakvu riječ koja bi mogla do srca da uvrijedi njegovog brata.
Trudeći se da se savlada da bi bolje pogodio, da uspori svoje riječi da bi bile što oštrije, on nastavi:
– Ja već odavno znam da mi zavidiš, od onoga dana kada si počeo govoriti „udovica”, jer si razumio da me to boli.
Pjer prsnu u oštar i prezriv smijeh, koji je njemu bio svojstven:
– Ha! Ha! Bože moj! Da ti zavidim! . . . ja? . . . ja? . . . ja? . . . A na čemu? Na ljepoti ili na pameti? . . .
Ali Žan je ośećao da je dirnuo u ranu ove duše.
– Da, zavidiš mi, zavidiš još od đetinjstva; a kad si vidio da ova žena radije gleda mene, a da za tebe i ne haje, ti si prosto pobjesnio.
Pjer je mucao, ogorčen ovom pretpostavkom:
– Ja . . . ja . . . da ti zavidim? I to zbog te glupače, te ćurke, te debele guske? . . .
Žan viđe da je dobro pogodio i nastavi:
– A onoga dana kad si pokušao da veslaš življe od mene na „Biseru”? Pa sve ovo što govoriš pred njom da se pokažeš? Ta, ti si bolestan od zavisti! A kad sam dobio ovo nasljeđe, ti si pobjesnio i omrznuo si me; to si pokazivao na sve moguće načine, svima si život zagorčao; ne prođe nijedan čas a da ne ispljuješ žuč koja te guši.
Pjer gnjevno stisnu pesnice, obuzet neodoljivom željom da poleti na svoga brata i da ga ščepa za gušu.
– A! Začepi! Nemoj da govoriš o tom nasljeđu kad ti velim!
Žan uzviknu:
– Ta zavist ti izbija iz svake pore na koži. Ne govoriš nijednu riječ ocu, majcu ili meni, a da ona ne izbije. Pretvaraš se da me prezireš stoga što si zavidljiv! Svađaš se sa svima zato što si zavidljiv! I sad, kad sam bogat ne možeš više da se savladaš, jezik ti je postao otrovan, mučiš našu majku, kao da je ona nešto kriva! . . .
Pjer se bješe povukao do kamina, usta upola otvorenih, razrogačenih učiju, obuzet jednim od onih bijesnih ludila, u kojima čovjek čini zločin.
On ponovi glasom lakšim, ali isprekidanim:
– Ćuti, ćuti kad ti velim!
– Ne. Odavno već oću da ti rečem sve što mislim; sad si mi dao prilike, tim gore za tebe. Ali ja ću polomiti te tvoje zmijske zube! Naćeraću te da me poštuješ!
– Da te poštujem, tebe?
– Da, mene!
– Da te poštujem . . . tebe . . . koji si sve nas osramotio svojom lakomošću.
– Šta veliš to? Ponovi . . . ponovi! . . .
– Velim da čovjek ne prima imovinu neke ličnosti kad se smatra da je sin druge.
Žan ostade nepomičan, ne shvatajući, zbunjen značenjem riječi koje je čuo.
– Kako? Šta veliš? . . . Ponovi opet!
– Velim ono što cio svijet šapuće, što cio svijet pronosi, da si ti sin čovjeka koji ti je ostavio svoju imovinu. Čestit momak neće primiti novac koji sramoti njegovu majku.
– Pjere . . . Pjere . . . Pjere . . . Jesi li pri sebi? . . . Ti . . . Ti . . . ti da izgovoriš tu gadnu klevetu!
– Jeste . . . ja . . . ja. Ti, dakle, ne vidiš da me već mjesec dana razdire bol, da provodim noći u nespavanju, da se danju krijem kao zvijer, da ne znam više ni šta govorim, ni šta radim, niti znam šta će sa mnom biti, toliko patim, toliko sam lud od stida i bola, jer sam u prvi mah pogodio, a sada znam.
– Pjere . . . Prestani . . . Mama je u suśednoj sobi! Pomisli da nas može čuti . . . da nas čuje . . .
Ali, on je morao da isprazni svoje srce! I Pjer reče sve, svoju sumnju, svoje zaključke, svoju borbu, svoju izvjesnost i istoriju slike koje opet bješe nestalo. Govorio je kratkim ispresijecanim rečenicama, gotovo bez veze, kao u bunilu.
Izgledao je kao da je zaboravio na Žana i na majku u suśednoj sobi. Govorio je kao da ga niko ne sluša, jer je morao da govori, jer je suviše patio, suviše stezao i zatvarao svoju ranu. Ona bješe narasla kao kakav otok, i taj se otok sad provalio i poprskao sve. On stade hodati kao što je gotovo uvijek činio; i ukočenih očiju sa širokim pokretima, u očajnoj manitosti, sa jecajima u grlu, sa mržnjom na samoga sebe, govorio je kao da je ispovijedao jade svoje i jade svojih, kao da je svoju muku bačio u nevidljiv i glup zrak, u kojem su se gubile njegove riječi.
Žan, kao izvan sebe i gotovo ubijeđen slijepom energijom svoga brata, bješe se naslonio leđima na vrata iza kojih je, kako je nagađao on, slušala majka. Ona nije mogla da izađe, jer je trebalo da prođe kroz salon. Nije se vratila, dakle, nije smjela.
Pjer odjednom udari nogom o pod i uzviknu:
– Baš sam krme što sam ovo rekao!
I pobježe, gologlav, niz stepenice.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst